Miškove SF priče
25.11.2011., petak
Atavizam
|
Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik. - Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom. Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više. - Vi ste ...? - upita čovjek u crnom. Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese. - Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu. Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji. - Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna. Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste. - Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo. - Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi. - Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije? - Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo. - Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući. Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom. - Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno. - Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju. - Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe. - Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati. - Kakva je sad to misao? - Koja misao? - Pa ta o upoznavanju ... - Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ... Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica. Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao. Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih. - Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada. - Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati. - E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem. - Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš? - Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem! - Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući. - Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam. - Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima. - Znam. - Možete li barem objasniti svoj motiv? Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde. - Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena. - Ne znam - iskreno odgovori Randi. - Ali ostajete pri svome? - Ostajem - čvrsto reče Randi. - Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti. Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost. - Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi. - Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest? - Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija. - Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled. - Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom. - Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost. - Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto. - Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno? - Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj. - Kažnjivo? - Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost. - Pa što onda i kako odlučiti? - Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne? Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti. - Zar nitko ništa neće reći? - upita. - Što će te učiniti? - upita antropologinja. - Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ... - Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili. - Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time. Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom. Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad … Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje. |
- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.11.2011., subota
Heretik
|
Heretik Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa? Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ... Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki? Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini. - Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci. - Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi. - Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega. - Jesam. - Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore. - Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda. Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna. Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje. - Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju. - Što je tako? Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko. - Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije. - O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo. - Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve. - Koje sve? - Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako. - Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje. - Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ... Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega. Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu. - Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara. - Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ... - Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine. - Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak? - Jest, baš tako! - Iz kojeg je poteklo sve? - Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ... - A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton. - Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ... Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti. Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli. - Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju. Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati? Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije. - Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije. - Heretik! - povikali su još neki. - Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio. - Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine? - Bolestan je. - Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se? Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija. - Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna. - Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih. |
- 18:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.09.2011., četvrtak
Lažno
|
Lažno Kriko se jednog jutra probudio sa gadnim osjećajem u ustima koji ga je nastavio mučiti tijekom čitavog dana: sve je lažno, govorio mu je taj osjećaj. Kriko, sto dvadeset i četiri godine star, čitav se dan pokušavao otresti tog gadnog osjećaja u ustima koji mu nije dozvoljavao uživati u danu. "Sve je lažno", bila mu je prva misao kad je ujutro ustao iz kapsule za spavanje, stao pod zračni tuš, jer voda je postala silno dragocjena, podozrivo prvi put u svom životu gledajući u krušku iz koje neće poteći voda, već naizmjenično vrući i hladni tlak zraka koji će ubiti sve bakterije na njegovoj koži i osvježiti je za još nekoliko sati. Jer ovo neće biti jedino tuširanje u ovom danu. Može li se u ovom slučaju govoriti o tuširanju? Pitanje je igralo oko njega uz tiho šištanje čas , a čas hladnog zraka pružajući mu potrebno osvježenje. Ali to nije bilo to. Kriko se lijepo i sasvim jasno i sa velikom dozom čežnje sjećao svog posljednjeg PRAVOG tuširanja. Bile su mu svega dvadeset i četiri, ali sjećao se kako je bio napeto-radostan, jer od Vijeća Života dobio je prvu dozvolu za susret s drugim spolom. Tuširao se uživajući pod toplim mlazom, čvrsto se trljajući, žmirkajući zbog sapunice koja mu je ulazila u oči, ali ne mareći za to. Što su te sitnice prema onome što ga večeras čeka? Ništa. Baš ništa! I upravo kad je nanosio bogatu pjenu šampona na kratku kosu, želeći da mu kosa miriše, da se njen miris usiječe u sjećanje partnerice s kojom ga je spojilo Vijeće Života i da ga ta partnerica upamti i ... zove ponovo? Zašto ne? Mlad je, visok dva metra i četrdeset tri centimetra, atletski građen, zdrav da zdraviji ne može biti: prava slika muškarca Prenositelja. Jer nisu svi imali tu čast biti Prenositelji. Vijeće Života ih brižljivo pratilo od samog rođenja i samo su najbolji među najboljima dobivali priliku postati Prenositelji gena, kako je glasio pun naziv. Kriko je znao da je reprezentativni primjerak muškarca i usudio se nadati, čak je i dozvolio samom sebi sanjati i već se vidio ... Voda je prestala teći, san se ispod tuša rasplinuo u milijun nespojivih krhotina. Kriko je nekoliko trenutaka čekao, stajao je blago raširenih nogu ispod tuša i podigao glavu, očekujući da mlaz ponovo poteče i on osjeti ugodno vlažno bockanje. Ali mlaz iz tuša više nikad nije potekao ... Umjesto vodenim tušem, već se sto godina čitava ljudska populacija, njih otprilike pet milijuna tušira zračnim tušem. Tako ih barem uvjeravaju vijestima koje se svakodnevno i neprekidno objavljuju sa svakog zida svake prostorije, svakog trenutka. "Sve je lažno", pomislio je Kriko prilazeći stolu i gledajući u raznobojne čaše poslagane vojničkim redom. Odlučio se za narančastu prinoseći je ustima: tekućina bez okusa i mirisa kliznula mu je niz grlo i dok ju je gutao, čitao je na čaši njen sadržaj: svi vitamini potrebni u jednom danu bili su sad u njemu, u Krikovom želudcu i početi će se polako širiti njegovim atletskim tijelom, pružajući mu snagu za napore u kojima je uživao. "Sve je lažno", pomislio je izlazeći iz stana i otvarajući susjedna vrata. Ušavši u prostoriju potpuno crnu i u kojoj se ništa nije moglo vidjeti, duboko je uzdahnuo i zatvorio vrata za sobom. - Trčanje uz planinu - reče glasno u tamu. Prostorija je prestala biti prostorija i odjednom je ugledao planinu ispred sebe, borovi su se blago njihali na vjetru, a strmi zemljani uski put ga je pozivao da potrči njime. Kriko je duboko udahnuo i izbacio zrak iz pluća, pa potrčao uz puteljak i trčao je sve brže i brže, dok su se borovi njihali oko njega. Ali nije osjećao miris borova, jer mirisa nije ni moglo biti, kad ni samih borova nije bilo. Često bi ga, prilikom svakodnevnog trčanja, zahvatilo filozofsko raspoloženje, pa bi se, dok bi stajao na vrhu planine, vrlo dobro znajući kako je to samo iluzija, pitao, spada li i njegovo trčanje u iluziju? Je li sve, baš sve, obmana? Kad je ubrana posljednja voćka? Ulovljena posljednja riba? I kakvog je okusa bila ta hrana? Je li ta hrana pružala nešto više osim puke energije koja im je potrebna? I je li ... Onda bi ljutito prekidao misli, jer uzaludno je, znao je da je uzaludno i počeo trčati niz brdo, lagano, dugim mačje mekanim skokovima, osluškujući svoje uživanje. Iznenadio se, kad je shvatio kako mu je uživanje postalo nekako drugačije. Nije shvaćao, kako to drugačije. A onda mu je sinulo: nije više onako radosno-intenzivno, kao što je nekad bilo. Sad, kad bi uživao u naporu i znoju koji se cijedio s njegovog napetog tijela, nije više bilo ushićenosti koju je toliko volio. Sad je trčao isto onako kako je jeo i pio, ili vodio ljubav, kad bi ga Vijeće Života obavijestilo da je dobio još jednu priliku, još jednu partnericu: bez uživanja. Je li to znak početka starenja? Nasmijao se na tu misao i zaustavo u podnožju brda položivši ruku na prekidač otvaranja vrata: glupe li pomisli! Do početka starosti ima još najmanje osamdeset godina. Pritisnuo je prekidač, planine je nestalo i ponovo se približavao tušu, već drugi put tog jutra. Tuširali su se i po desetak puta na dan. Svi. Govorili su im da je to zdravo. Ali se sumnja uvukla u Krika. Možda ovakvo tuširanje jednostavno nije djelotvorno kao ono nekadašnje, vodeno tuširanje? Pa ih nagovaraju na što češće tuširanje. Baš kao i na ... "Lažno, čini se da je sve lažno", pomisli Kriko, čudeći se, kako ga ta misao ovog dana nikako ne napušta. Tuga ga čitavog obuzme, dok je lamentirao nad svojim lažnim životom. Čemu? Zašto? Ah! Ustao je čvrsto riješen prekinuti sa svim mogućim lažima, prekinuti sa životom. Liftom, koji je jurio uspinjući se ludom brzinom, odveze se na najviši kat staklenog nebodera koji je bio Krikov dom, čitav Krikov svijet kojeg je poznavao. Jer još ga nikad nije napustio, izašao iz staklenog grada i ... "Izaći ću sad", pomisli stojeći na rubu krova i gledajući dole u ambis. "I konačno doživjeti nešto stvarno". Istog časa, kad je završio misao, lagano se odbije i odskoči od krova, raširi ruke poput ptice koja širi krila, kao što je vidio u povijesnim filmovima na zidovima i poleti u susret ambisu koji ga je ravnodušno čekao. Ništa nije osjećao dok je padao. Samo prazninu koja se naselila u njemu i postala dio njega. A onda tresne. Pad je bio gotov i crnilo mu se navuče na oči. Odmah iza crnila blještava ga bjelina dovede k svijesti. - Nije mnogo ostalo - začuje kako netko govori. - Ali biti će u redu nakon nekoliko obrtaja u Komori Ozdravljenja. "Lažno", mislio je Kriko osjećajući kako doslovno sakupljaju njegovo tijelo ponovo ga spajajući. "I uzaludno. Čak je i smrt lažna. Ne možeš pobjeći od lažnosti". |
- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.05.2011., nedjelja
Prepad
|
Prepad Bio je to najčudniji angažman kojeg je ikad dobio, ali Fero nije mario. Nije mario ni što se divljački znoji pod kamuflažnom odjećom, što mu znoj štipa oči, pa žmirka i žmirka, a dugačka i siva sasvim bez prometa cesta, titra pred njegovim sivim očima. Silna se jara podigla već izjutra, a ne kao i obično oko podneva. Sunce je nemilosrdno pržilo iznad njih desetorice, dok su ležali na vrelom pijesku, stišćući oružje u rukama, a dlanovi se znojili i znojili, pa bi ispuštali oružje na jedan kratak trenutak i brzim pokretima brisali dlanove. Jer kad počne akcija, a trebala bi početi svakog časa, svaka se, pa i najmanja sitnica može pokazati odlučujućom. - Zašto li su odlučili ići ovim putem, kojeg je i bog zaboravio - promrmlja pored Fera njegov prijatelj Grano: ležao je na lijevom boku i trljao nadlanicom oznojeno i crveno lice. - Mora da godinama ni jedno vozilo nije prošlo njime. Fero nije mario. Baš ga boli dupe za podatak o tome kad je posljednje vozilo projurilo ovim krajem. Što se njega tiče, mogli su i ne izgraditi cestu. Ionako su sve iste: dugačke i vijugave, puste, umalo pa sasvim bez prometa. I prokleto prašnjave. Kad ponekad projuri koje vozilo, prašina se visoko podigne u zrak, pa visi gore i treperi na vjetru, da bi se kasnije ponovo spustila na užareno tlo. Svake je godine sve toplije. I svakog dana. Fero je bio uvjeren u to. Svakog dana vrućina neumorno raste, cijedi iz njih i posljednju kap znoja, pa ljudi, kojima još nije trideset, a upravo je toliko Feri, izgledaju poput pedesetogodišnjaka. Koža napukla i izborana, bez sjaja, suha, pa čovjek mrzi svoj odraz u ogledalu. Zbog toga se Fero rijetko brijao: nije mogao mirno gledati svoje umorno lice i ugasle oči, koje su već previše toga vidjele. Za razliku od Grana. Grano, Ferov prijatelj, bio je mlađi tri godine od Fera, ali je i njemu koža već djelovala staro. Lice mu je uvijek bilo svježe izbrijano, Grano je bio uvjeren, kako je tako bolje, nego pustiti crvenkastu strnjiku, kakva mu je rasla umjesto muževne brade. - Trebali su već proći - promrmlja Grano. - Čovjek je rekao u jedanaest. Sad je jedanaest i deset. - Žuri ti se negdje? - podrugljivo upita Fero. - Nigdje. - Onda? - Pa radije bih sjedio u hladovini, nego ovdje. - Kad završimo - reče Fero tiho, jer nije želio da i ostali čuju razgovor, njih nije poznavao i prvi ih je put vidio u svom životu - moći ćeš se godinama izležavati. - Da, zbilja - jedva čujno reče Grano. - Koju li jebenu stvar prevoze, kad nas tako dobro plaćaju? - Postao si radoznao? Grano se nakesi. Fero mu namigne. Ovo će biti otprilike dvadeseta njihova zajednička akcija i Fero je znao, da Grano voli govoriti prije akcije: razbija napetost. Ali istina je, da se i sam zapitao: što li se to prevozi u ovom konvoju kojeg čekaju i zašto ih Šef plaća tako dobro. Poslodavci su Ferovi, svi do jednog do sada, nastojali da ljude koji su stavljali na kocku vlastite živote da se domognu onoga što su poslodavci željeli, plaćati minimalno. I onda je iznenada dobio ponudu o kojoj je mogao samo sanjati. Kad pothvat uspješno završi, u što Fero nije sumnjao, biti će bogat i proći će dugo vremena prije nego li će ponovo biti primoran uzeti oružje u ruke i ponovo unajmiti svoju vještinu ratovanja. Fero nikad nije ni pomislio, kako bi se moglo dogoditi, pa da i on sam zaradi metak. Bio je nekoliko puta ranjen, ali ga to nije uplašilo. Bojao se jedino starosti, kad za koju godinu bude posustao, kad ne bude mogao iznajmljivati svoje tijelo. Zbog toga je objeručke prihvatio ovu ponudu i sa sobom doveo svog prijatelja Grana. Da se obojica obogate. A poslije, tko zna, možda i pokrenu sami svoj posao, možda ... - Čini se da stižu - reče Grano i prekinu uskovitlane Ferove misli. - Bio je i red. Fero se zagleda u daljinu, zrak je treperio od vrućine koja je pritiskala, gledao je napeto, ali ništa nije vidio. Nema traga konvoju kamiona. - Prevario si se - reče tiho. - Ne brini, stići će. I sve će se odigrati za nekoliko sekundi. - Ne brine me to - reče Grano. - Igrokaz kao igrokaz. Fero se osmjehne. Volio je Granovu neobuzdanost. U surovom svijetu, Granova je nemarnost prema vlastitom životu bila neprocjenjiva. Bez imalo kolebanja, u pretprošlom je pothvatu izložio svoj život opasnosti, ne bi li neprijateljsku vatru, kojom je Fero bio zasipan, skrenuo na sebe. Fero to nije zaboravio. Žeđ je dosegla svoj vrhunac. Mučila ga je već prilično dugo, ali joj se uspijevao otrgnuti, potisnuti želju. Nije mu se pilo ono što su nazivali "vodom". Ta je voda bila mutno-žute boje zbog tablete pročišćavanja koju su morali ubaciti u tekućinu. I ovako je bila odvratnog okusa, a bez te svemoćne tablete bila bi možda i smrtonosna. Talog Posljednjeg Velikog Rata još se uvijek slijegao na zemljišta i vode trujući sve bez iznimke. Fero se sa čežnjom prisjećao svog posljednjeg bezbrižnog tuširanja, one večeri tik prije nego li je Posljednji Veliki Rat prasnuo svojim gromoglasnim urlikom i doslovno preko noći sve izmijenio. Ništa više nije bilo isto. I nikada više ni neće biti kao što je bilo prije. Možda za ... Fero nije ni želio pomišljati za koliko godina. Previše za njega. Previše za svakoga. Preživjeli su nastaviti živjeti u uslovima koji su svakog dana postajali sve teži. I opet se nekolicina snašla, kako se pričalo uz bezbrojne čaše alkoholnih pića. Te je priče čuo i Fero. O onima, kojima je voda dostupna i koji uživaju u njoj. Ne u onolikoj količini, kao što se uživalo prije Posljednjeg Velikog Rata, ali ipak u velikoj količini. Ostali, što je značilo većina, pili su smrdljivu tekućinu pročišćavanu tabletama za koje nitko nije znao što su i kako djeluju na ljudski organizam i tko ih proizvodi. Pa su umjesto vode, pili alkohol, ulazeći u trgovine koje su zjapile prazne i tužne bez kupaca. Jer bilo je malo preživjelih, mnogo ih je više nestalo u velikom i zasljepljujućem prasku. - Jebi ga, moram! - prosikće Fero ljutito. - Što moraš? - upita Grano. - Piti ovu pišalinu - odgovori Fero otvarajući metalnu bočicu, koju je skinuo s boka. - Čekaj - reče Grano, pa mu pruži svoju metalnu bočicu. Fero ga podozrivo pogleda. Pruži ruku, uzme bočicu iz prijateljeve ruke, otvori je i pažljivo je pomiriše, postavivši je tik ispod dugog nosa. - Zaudara? - upita Grano. - Ne. - Miriše? - Nema mirisa - reče Fero, a tračak sumnje i nade javi se u njemu, pa polako, pažljivo, otpije sasvim malo. - Prija? - upita Grano smijuljeći se. - Gade jedan! - reče Fero. - Pa to je voda. Prava pravcata voda. Kao prije ... ma odakle ti? - Ne pitaj, nego otpij još. Fero otpije. Dragocjena tekućina mu je neizmjerno prijala dok je meko klizila niz njegovo užareno i sasvim suho grlo. - Ahhhhhhh - reče s žaljenjem vraćajući bočicu. - Sad si spreman za ratovanje - reče Grano uzimajući bočicu i pažljivo je zatvarajući. - Evo ih, dolaze. Fero pogleda u pravcu Granove ruke. Grano se ovog puta nije prevario. Ogroman oblak prašine podigao se na horizontu. Konvoj mora da je vrlo blizu. Sve je bilo gotovo za samo nekoliko minuta. Pod užarenim su suncem ljudi urlali poneseni žarom bitke, krupnim koracima trčeći prema kamionima, bilo je pet vozila, pucajući iz oružja i osvajajući teren. Odjednom je sve stalo. Nestvarna tišina je plesala mrtvački ples oko preživjelih. - Gotovo je Grano - reče Fero gledajući Šefa koji je zadovoljno trljao ruke i već pregledavao letimično oteti plijen. - Sad možemo na uživanje. Ali mu Grano ne odgovori i Fero, predosjećajući nesreću, brzo se okrene. Ugleda svog prijatelja samo nekoliko metara iza sebe. Mora da je pao na samom kraju bitke. Grano je ležao potrbuške, raširenih nogu, u rukama i dalje čvrsto držeći automatsku pušku. Duboko uzdahnuvši, više ne osjećajući zadovoljstvo zbog pobjede, Fero mu priđe, sagne se i prevrne prijatelja na leđa. Grano je bio mrtav: ružna rupa točno na sredini njegovog čela nije ostavljala nikakvog mjesta za sumnju. Fero osjeti bijes i tugu i žalost, a zatim se naglo smiri, jer znao je, ničemu ne vodi gubitak kontrole emocija. Mirno se sagne i otkopča bočicu s dragocjenom tekućinom s Granovog pojasa. Svaki će dan popiti samo po jedan gutljaj. Sjećajući se prijatelja. Da mu je barem otkrio izvor svoje nabave ... - Idemo! - zaviče Šef kojemu nitko nije znao ime. - Upadajte u kamione i brišimo odavde. Zadatak ste odlično izvršili. Odvezimo kamione na odredište i slijedi isplata. Fero, zakači bočicu za svoj pojas i pridruži se razdraganim ljudima, ostavljajući Granu i još dvojicu na pijesku pored samog asfalta, koračajući čvrsto i ne osvrćući se. |
- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.01.2011., nedjelja
Stranac
|
1 Točno u četiri sata i deset minuta tog toplog svibanjskog poslijepodneva, kako je i bilo dogovoreno, vrata se otvore i u prostoriju uđe Predsjednik. Svi prisutni, sedmorica muškaraca, koji su do tada međusobno potiho razgovarali, okrenu se prema Predsjedniku, a Predsjednik prijazno klimne i pokaže na udobne stolice poslagane duž dugačkog stola, na kojemu je bila servirana kava, sendviči, kolači. - Smjestite se, gospodo. I poslužite se. Ova hrana nije poslužena da bi samo služila kao ukras. Prisutni se nasmiješe i lagani žamor, koji je odavao olakšanje prisutnih, vine se prema visokom stropu. Napetost je bila razbijena. - Kad vidim Haydena - nastavi Predsjednik šaljivim tonom, ali mu je pogled bio sasvim ozbiljan - uvijek se uplašim da nam prijeti neka opasnost iz svemirskih dubina. Prisutni se uljudno nasmiju Predsjednikovoj dosjetki, ali lica im nisu odavala veselje, zabrinutost ju je potisnula. - U redu! - čvrstim glasom reče Predsjednik, zavali se u udobnoj stolici i prekriži ruke na grudima. - Počnimo. Shvatio sam da se nešto dogodilo što zahtijeva moju konačnu odluku. Točno? - Točno, gospodine Predsjedniče - odgovori šef NASA-e blago se nagnuvši naprijed. - Nismo htjeli odlučiti sami. Ali mislim, da bi bilo najbolje početi sasvim iz početka. Tako da svi prisutni imaju potpunu sliku događaja. - Zato sam i zakazao sastanak u ovo vrijeme - reče Predsjednik. - Danas nemam više nikakvih obaveza. Potpuno sam vam na raspolaganju. - Hvala, gospodine Predsjedniče. - Da čujemo. - Svi ste čuli za naš program "Skok" - re Hayden, svakog prisutnog pritom pogledavši u lice. - Posjet asteroidu - reče Ferguson, Predsjednikov savjetnik. - Što je s tim? - Sve je počelo otkrićem - reče Hayden i pokretom pokaže na plavokosog mladića. - A za otkriće je zaslužan astronom Harris, ovaj mladić ovdje. Harris, trideset i dvogodišnji mladić, pod upitnim pogledima svih prisutnih, nervozno se promeškolji. Bio je daleko najmlađi među prisutnima i bio je i te kako svjestan toga. Svaki od prisutnih, po godinama mu je mogao biti otac. Pritiskala ga je ta činjenica. - E, pa, Harrise - reče Predsjednik ljubazno - imaš našu pažnju. Harris duboko uzdahne i klimne, a misli mu jurnu svjetlosnom brzinom u prošlost, u onu prohladnu ožujsku noć ... ... kad je prvi put shvatio da gleda u nešto neuobičajeno, nešto novo. Motreći kroz moćan teleskop nepoznati objekt, nije mogao povjerovati kako se ovo zbilja događa. Ako je u pravu ... ako je otkrio novi, sasvim nepoznati asteroid ... nije se usuđivao dalje razvijati misli. Zabranio je samom sebi nadati se. Fotografirati će taj dio neba, kao što ga je fotografirao već nekoliko noći za redom, pa će sutra usporediti fotografije. Ali je već duboko u sebi znao što će ugledati. Pokaže li se sutra na svježoj snimci neba ono što je naslućivao da će pojaviti, biti će to konačna potvrda. Da je otkrio novi, svima nepoznati asteroid. Ako je to asteroid. Harris je otišao kući, dok je uzbuđenje raslo u njemu i jedva je dočeo sutrašnju noć, da bi ponovo mogao kroz teleskop pogledati u onaj dio noćnog neba koji ga je već nekoliko noći za redom strastveno zanimao. Nije se prevario, naravno. Na fotografijama se sasvim jasno primjećivalo da se asteroid kreće, da se približava. I da je nepoznat. Sad je već o asteroidu razmišljao kao o svom asteroidu. Ako je to asteroid, oprezno je počeo dodavati misao, svaki put, kad bi razmišljao o nepoznatom strancu iz dalekih crnih dubina. Samo ga je jedna stvar bunila, gotovo ljutila: zar je moguće da ga nitko nije vidio do sad? Taj njegov asteroid. Ili, zar je moguće da nam prvi put dolazi u posjetu? I da zbog toga nije zabilježen? Harris se naljutio na samog sebe i svoje misli koje su ludo skakale svemirskim prostranstvima, pa čak i kroz vrijeme. Privuče telefon i okrene broj kojeg još nikad nije okrenuo. - Prijavljujem novi asteroid, sasvim nepoznat, dugačak otprilike 100 kilometara, koji će proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara - reče monotono i vrlo dobro znajući na kakav će doček naići. - Šališ se? - dopre do njega glas šefa Kenta. - Ne, gospodine. - Što je onda u pitanju? - Ono što sam rekao - odgovorio je mirno. - Znam sve prigovore koje će te prosuti ispred mene. Ali nešto se veliko kreće prema Mjesecu. Fotografije to sasvim lijepo i jasno pokazuju. Već tri noći za redom promatram. Nisam paničar. Izračunao sam da će, nastavi li se ovom brzinom približavati i ne mijenjajući putanju, za što ne vidim razloga, proći pored Mjeseca za šest dana na udaljenosti ... - 500 000 kilometara! - prekinuo ga je Kent. - U redu, Harris. Ne govori nikom ništa. Smjesta dolazim. - Sumnjam da je asteroid - rekao tri sata Kent kasnije: prije toga pažljivo je pregledao sve snimke koje ispred njega položio Harris. - Ako jest, onda je potpuni stranac. Odakle li sad odjednom dolazi? Velik je, čini mi se da si pravilno zaključio, oko 100 kilometara, a i sam znaš ... Ostavio je nedovršenu rečenicu. Nije bilo potrebe završiti je. Harris je znao, kao što su i svi ostali iz struke znali, da se zna za točno 238 asteroida većih od 100 kilometara i svi su kategorizirani. Vjerovali su da su to svi. Vjerovao je i Harris. Do sad. Do pojave ovog stranca. - Pa dobro! - rekao je Kent ustajući, bilo je točno dva sata poslije ponoći i pružajući ruku Harrisu. - Čestitam na otkriću! Jer ovo jest otkriće, ma što da jest ovo što nam se približava. - Hvala - odgovorio je sretno Harris, stežući ruku Šefa, zamišljajući lice Ann, svoje djevojke: sve će joj reći dok budu uživali u jutarnjoj kavi. - Što dalje? - Što dalje? - ponovio je Šef. - Obavijestiti ću NASA-u. I još poneke ljude koje moram obavijestiti. Koji moraju znati. Naravno, obavještavati ću te o svemu, Harris! Nećeš biti isključen. Još jednom, primi moje čestitke. Harris se nasmiješio, a misao, kako je ovo najvjerojatnije najsretniji dan njegovog profesionalnog života, nije ga napuštala. Harris se smiješio i sad, dok je to govorio maloj i odabranoj skupini, jednostavno nije mogao suspregnuti smiješak. - Tako je počelo, gospodine Predsjedniče - reče, a smiješak mu je polako zamirao na mladom licu. – To je moj dio priče. Ostalo će vam drugi reći. - Čestitam na otkriću - reče Predsjednik i ljubazno klimne. - Ne događa se često, zar ne? Harris ne odgovori: pravilno je procijenio da se to od njega ni ne očekuje. On je ispričao svoj dio priče. Na redu su drugi. 2 Predsjednik se upitno zagleda u šefa NASA-e, Haydena, znajući kao je sad njegov red da doda svoj dio priče. - Hm! - reče šef NASA-e. - Čini se da je moj red. Kad me nazvao gospodin Kent, sjedio sam i doručkovao. Hayden je, u stvari, sa gađenjem gledao u pečena jaja koja je njegova supruga optimistički ispekla i servirala. Stol, za kojim je Hayden sjedio, bio je pokriven žarko narančastim stolnjakom. - Da sa bojama sunca započnemo dan - govorila je njegova žena Pat gotovo svako jutro njihovog petnaestogodišnjeg braka. Hayden je privukao tanjur s dobro pečenim jajima k sebi, znajući, ukoliko ni ne dotakne jelo, da će Pat biti žalosna. U trenutku kad je nemilosrdno zabio vilicu u žuto oko koje je, kako mu se činilo, podrugljivo zurilo u njega, oglasi se telefon. - Oh! - uzvikne Pat, naviknuta na ranojutarnje telefonske pozive. - Zar već? Hayden se samo nasmiješi i poletno ustane, zahvalan na telefonskom pozivu u ovaj rani sat. - Hayden - reče u aparat. Pat ga je gledala dok je razgovarao kratkim rečenicama, čas Haydena, čas jaje na njegovom tanjuru koje kao da je krvarilo, znajući da je sa mirnim doručkom završeno. - Dolazim odmah - reče Hayden, spusti slušalicu i okrene se prema Pat. - Žao mi je, draga, jaja zbilja privlačno izgledaju, ali ovo ne može čekati. Moram ovog časa otići. - Popij barem narančin sok do kraja - zamoli ona. Stigavši u ured, još je bilo rano i vrlo je malo ljudi bilo prisutno, Hayden ugleda Kenta kojeg je dobro poznavao, kako ga nestrpljivo čeka. - Uđi - reče Hayden Kentu, otvarajući vrata svog ureda. - I govori. Na licu ti vidim golemu nestrpljivost. Kent mu ispriča novost. Pažljivo je iznosio sve pojedinosti i pratio pogledom ruku kojom je Hayden pisao kratke bilješke i listao fascikl. Kad je završio, Kent duboko uzdahne. - To je sve - reče olakšano: riješio se golemog tereta, podijelio ga je sa nekim. - Sad je na tebi da doneseš odluku. - Polako - reče Hayden pritiskujući crvenu tipku na konzoli ispred njega. - Prvo ćemo analizirati podatke koje si mi dao. A onda ... Kucanje na vratima prekine ga usred rečenice i Hayden ustane, odjednom je osjetio silan poriv za kretanjem, pa priđe vratima i otvori ih. - Brz si - reče mladiću koji ga je začuđeno gledao. - Uzmi ovo i ubaci u kompjuter. Izračuni su mi što hitnije potrebni. Mladi čovjek samo klimne, uzme fascikl kojeg mu je pružio Hayden, a kojeg je donio Kent, pa se naglo okrene i bez riječi uputi brzim koracima niz dugi i sjajni hodnik. Koraci su mu potmulo odjekivali praznim hodnikom. - Sad nam preostaje samo čekati - reče Hayden. - Jesi li doručkovao? - Nisam, a nije mi do jela. - Nije ni meni. Kava? - To bi bilo dobro. Hayden pozvoni svojoj tajnici i nekoliko trenutaka kasnije ispred njih se pušila kava. Ali je nisu pili. Pogledima su lutali po svijetloj sobi. - Hoće li dugo potrajati? - upita Kent. - Neće - odgovori Hayden i pogleda na sat. - Za koji čas će me nazvati. Telefon se oglasio upravo u trenutku kad je Hayden otpio prvi gutljaj vrele kave, opekavši usne. Kent, šef astronoma, gledao je u lice prijatelja, ali ništa nije mogao pročitati iz njegovog izraza lica. Hayden je navikao na krizne situacije i vrlo je dobro vladao sobom. Konačno spusti slušalicu. - Sad znamo - reče tiho. - Što znam? - Kent ustane: nije ni sekunde više mogao sjediti. - Nepoznati asteroid nam se približava, dugačak otprilike 100 kilometara - reče Hayden. - Proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara, kao što znaš. Sad je to službeno. Potvrđeno. - Imate li ... - počne Kent i ne završi: nije bilo potrebno. - Imamo - odgovori Hayden. - Jedna se misija vrši u orbiti Mjeseca. Sa četiri astronauta. U stvari, sa tri astronauta i jednom astronautkinjom. Ali nije bilo planirano nikakvo udaljavanje od Mjeseca. - Ovo su posebne okolnosti ... - Zar misliš da to ne znam? - upita Hayden, pa i on ustane. - Odluka se mora donijeti u roku od tri sata, inače će biti kasno. Kent klimne. Nije pitao zašto će biti kasno, znao je, ukoliko astronauti koji se nalaze u mjesečevoj orbiti na vrijeme ne krenu u susret asteroidu, asteroid će projuriti dalje i nestati u beskonačnosti Univerzuma. - Oprosti, prijatelju - reče mu Hayden - ali moram ... - Ne moraš ništa objašnjavati - prekine ga Kent pružajući mu ruku. - Sretno! - Hvala. Biti će nam potrebna. U orbitalnoj stanici "Odisej", koja je visjela u crnom bezdanu pored Mjeseca i lagano se okretala oko svoje osi, Clark, zapovjednik, pogleda svoje članove posade, Allena, Evansa i Nellie Bly, jedinu ženu među njima, prelijepu Crnkinju, liječnicu i biokemičarku. - Sad znate sve - reče im zapovjednik. - Mrcina se neumoljivo približava i oni su dole nestrpljivo znatiželjni. Ostavili su nama konačnu odluku. I odmah da vam kažem, u ovom slučaju ne vrijedi demokratsko glasanje. Ili ćemo svi biti za posjet "Strancu", kako su ga nazvali, ili ni ne krećemo prema njemu. - Zar propustiti takvu priliku? - upita Nellie Bly. - Nellie je u pravu - reče Evans. - Propustimo li ovu nenadanu priliku, do kraja ćemo naših života žaliti. - Znači, krećemo - doda Allen. - Naravno da sam i ja za. - Razumio - kratko odreže zapovjednik Clark. - Javiti ću centru našu odluku i čekati zapovijed za polazak na misiju "Skok". Nećemo morati dugo čekati. Posada se nasmiješi: sastanak je bio gotov, više se nije imalo što reći i svi se posvete svojim uobičajenim zadatcima koje su obavljali. A misli su im jurile u susret ogromnom "Strancu" koji je putovao crnim dubinama Univerzuma, brzo im se približavajući. Hayden završi izlaganje, osjećajući poglede prisutnih na sebi. - Gdje su sad astronauti? - upita Predsjednik. - U karanteni, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Dok imamo takve mlade ljude - reče Predsjednik - ne brinem za našu naciju. Pionirski je duh još uvijek živ u nama! Svi se učtivo nasmiju. 3 Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću, slegne ramenima i reče Haydenu: - Ne vidim ovdje astronaute. Ne čuju se njihove riječi. - Čuti ćemo ih - reče Hayden. - Kad? - upita Porter nestrpljivo. - I kako? - Odmah sad - odgovori mirno Hayden: odlučio je ne dati Porteru šansu da ga izbaci iz takta. - Filmom. Imamo film kojeg su snimili. Trenutak je zavladala apsolutna tišina. Ništa, baš ništa se nije čulo u prostoriji. Čak ni disanje prisutnih. - Astronauti? - upita Predsjednik nagnuvši se prema naprijed, pokazujući interes. - Astronauti su snimili film? - Jesu, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Prilikom posjete "Strancu" nosili su montirane kamere na skafanderima iznad lijevog ramena. - Nisam znao za to - reče Porter sumnjičavo. - Nitko to ne zna - odgovori Hayden: Porter mu je postajao sve antipatičniji i trudio se potisnuti taj osjećaj u sebi. - Nitko? - umiješa se Ripper, general: glas mu je odavao krajnju sumnjičavost. - Zašto je to skrivano od nas? Hayden nije očekivao pitanje šutljivog generala koji do ovog trenutka nije sudjelovao u razgovoru i sad se sasvim iznenadi zbog oštrine u generalovom glasu. Jedan je kratki trenutak pomišljao da se obrecne na generala: pa nije on neki njegov regrut, koji mora u stavu mirno trpjeti generalove hirove! On je Hayden, glavni šef NASA-e! Ali onda razum i njegova urođena i dugi niz godina trenirana samokontrola pobijedi trenutačnu slabost i on obori glavu, da ne mora gledati u generala. - Ni od koga ništa nije skrivano - mirno Hayden odgovori. - Nije? - odvrati general Ripper, a orlovsko mu se lice namršti: sad je sjedio na samom rubu udobne stolice, položaj je bio krajnje neudoban i sasvim spreman na skok, kojeg je očigledno priželjkivao. - Kao što svi znamo, astronauti su se vratili prije dva tjedna. Jesam li u pravu? - Jeste - odgovori mirno Hayden na besmisleno pitanje, ne dajući se smesti. - A mi tek sad doznajemo za film! - povišenim i prijetećim tonom nastavi general Ripper. - I to nije prikrivanje informacija? - Nije! - odrješito odgovori Hayden: shvatio je kako mora uzvratiti oštro, inače će ga general pritisnuti uz zid. - Film se morao pregledati. Ustanoviti što je na njemu. Pa tek ... Tihi ga uljudni Predsjednikov kašalj zaustavi u objašnjavanju. Hayden klimnu prema Predsjedniku, zahvaljujući mu na podršci koju je osjećao u njegovom tihom kašljucanju. - Nitko vas ni za što ne optužuje, Haydene - miroljubivo reče Predsjednik i napetost među prisutnima popusti. - Samo smo radoznali. Što morate shvatiti. - Naravno, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Potpuno razumijem. General Ripper se uz uzdah nezadovoljstva ponovo zavali u udobnoj stolici, mrko gledajući ispred sebe i u nikog od prisutnih. - Je li film kod vas? - upita Predsjednik. - Jest, gospodine Predsjedniče, ovdje je - reče Hayden vadeći disk iz aktovke koju je donio sobom i polažući ga na stol ispred sebe. - Tko je vidio film? - ponovo se umiješa general Ripper. - Astronauti, i nas dvojica, Davis i ja - odgovori Hayden, pokazujući na svog zamjenika Davisa, a ono poslijepodne kad su sjeli zaštićeni i odvojeni od astronauta neprobojnom staklenom pregradom, da bi zajedno pogledali snimljeni materijal, bljesne mu u sjećanju. - Moj, bože - rekao je Davis kad se film završio: nije dugo trajao: samo oko četrdeset minuta. - I što sad? - Morati ćemo odlučiti - rekao je Hayden. - Ali ne mi sami. - Što se tu ima odlučivati? - umiješala se u razgovor Nellie Bly: naravno, ozvučenje je spajalo dvije prostorije hermetički koje je dijelila staklenom pregradom. - Nellie - rekao je Davis - pa ovo je sasvim neobično, priznati ćeš. - Blago rečeno - dodala je Nellie, a prekrasno joj se lice ozarilo smiješkom. - Jako i uzbudljivo neobično. I baš zbog toga treba sve na svijetu upoznati s tim. - Nije to tako jednostavno - rekao je Hayden. - Kod vas, koji koristite politiku u bilo kojem obliku - rekla je nestrpljivo Nellie Bly - uvijek je sve komplicirano. Ne vidim ... - Dosta, Nellie - tiho je naredio Clark, zapovjednik orbitalne stanice. - Znala si kako stvar funkcionira. - Jesam. Ali ... - Mi smo obavili svoje - ponovo ju je prekinuo Clark. - Sad pusti druge da rade svoj posao. - Neće dugo potrajati - obećao je Hayden. - Idete k Predsjedniku s tim? - upitao je zapovjednik Clark, pokazujući na disk u Haydenovoj ruci. - Idemo - potvrdio je Hayden, a onda ugleda upitno lice Nellie Bly i brzo doda: - Moramo prvo obavijestiti Predsjednika, pa tek zatim ostale. Shvaćaš Nellie? Pod pogledima ostalih članova posade sa kojima je provela četiri mjeseca u orbitalnoj stanici i kojima je čitala misli, a da ih ni ne mora pogledati, Nellie je klimnula, a lijepo joj lice postalo žalosno. - Ne brini, Nellie – reka je Hayden: volio je tu malu prekrasnu i pametnu astronautkinju, liječnicu i biokemičarku. - Neće dugo trajati. Dok su Hayden i njegov zamjenik napuštali prostoriju, ostavljajući astronaute u karanteni, osjećali su njihove zavidne poglede na sebi: oni mogu išetati na ulicu, osjetiti sunce ili kišu na licu, a oni, astronauti, koji su toliko vremena proveli ... - Što misliš? - upitao je Davis, kad su izašli iz prostorije i kad ih astronauti više nisu mogli čuti. - Kako će Predsjednik reagirati? - Iskreno, ne znam - odgovorio je Hayden. - Iako smo prijatelji već dugi niz godina, ne znam kakva će biti njegova reakcija na ovo. Davis je klimnuo, primijetivši kako je pogled Haydena bio prikovan za disk kojeg je pažljivo nosio u ruci. "Sad ćemo otkriti", pomisli Hayden. "Uskoro ćemo znati." - Nitko više? - sumnjičavo upita general i prekine misli Haydena: Hayden se morao duboko koncentrirati, da bi shvatio kako general misli na sadržaj diska kojeg će uskoro pogledati na ekranu velikog televizora koji se nalazio u kutu sobe. - Nitko! Jamčim za to! - reče Hayden i pogleda pravo u oči generala. - Predlažem da svi smirimo strasti - reče Predsjednik ustajući i položivši dlanove na stol. - Da prvo pogledamo film, pa zatim nastavimo s razgovorom? Slažete se? Naravno, svi prisutni su se slagali s prijedlogom. Potiho mrmljanje zakotrljalo se prostorijom spajajući sve prisutne. 4 Hayden je klimnuo, prišao velikom televizoru u kutu sobe i položio disk nježnim pokretima na za to određeno mjesto. Znao je što će se sad vrtjeti ispred radoznalih očiju promatrača. Davis i on, Hayden, već su odgledali jednom ovaj isti film zajedno s astronautima. Zatim još jednom samo njih dvojica. U privatnosti Haydenovog ureda, iza čvrsto zaključanih vrata. Poslije tog drugog gledanja, ponovo su odgledali sve dojmove koje je posada uredno i pedantno zabilježila u orbitalnoj stanici "Odisej", dok se stanica još nalazila daleko u svemiru. Gledali su i slušali astronaute koji su, naravno, međusobno komentirali doživljaj. Hayden pokrene uređaj i polako se vrati do svoje stolice, udobno se zavali u nju i počne promatrati lica gledatelja. A misao mu bježala ka astronautima ... ... koji su se i dalje nalazili u karanteni, odsječeni od vanjskog svijeta. Uživali su potpunu udobnost, sve su imali, osim slobode kretanja. A to su jedino željeli imati. Kako je neumoljivo vrijeme sve više protjecalo, postajali su sve nervozniji. - Meni sve ovo ne miriše na dobro - rekla je jučer Nellie Bly. - Ništa nam ne govore. - Što misliš da bi nam trebali reći? - upitao je Allen. - Bilo što! - odbrusila je Nellie. - Neoprostivo je ovo naše izdvajanje od događaja koji je naš događaj! - Polako, Nellie - smirivao ju je zapovjednik Clark. - Čuti ćeš na vrijeme ono što trebaš čuti. - Upravo me to i ljuti - priznala je Nellie. - Tko su ti, koji su si uzeli za pravo odlučivati kad nam nešto reći, a kad ne? Clark, zapovjednik, zabrinuto ju je pogledao: puca li to čvrsta Nellie? Ali mu Nellie odvrati čvrstim i tamnim pogledom, pročitavši mu misao. - Ne brini za mene, zdrava sam. Samo sam ljutita. Volim akciju, a ne čekanje. - U to smo se svi uvjerili - dobacio je Evans i svi su se potiho nasmijali. Kao što su svi znali, Evans je aludirao na onaj dan, kad su mirovali u crnom i ravnodušnom svemiru, očekujući "Stranca", kojeg će posjetiti i koji se približavao ravnodušan na njihovo nervozno iščekivanje, već se i golim okom mogao vidjeti. Za nekoliko sati će ga posjetiti, oni koje zapovjednik odredi. - Evans - odlučio je zapovjednik Clark - ti ćeš ostati u "Odiseju". Bly, Allen i ja izlazimo. Evans je samo klimnuo. Ni riječi nije rekao. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa. - Svi želimo posjetiti "Stranca" - tiho je nastavio Clark. - Ali netko mora ostati kući. To je svima jasno. - Ne moraš ništa objašnjavati - mirno je rekao Evans: glas mu je zvučao baš kao i uvijek. - Znam - rekao je Clark i nasmiješio mu se. - Ali želim. Pođe li što naopako, ne oklijevaj: istog se časa uputi kući. - Ništa se neće naopakog dogoditi! - uzviknula je Nellie: ona ide! Samo joj je to odzvanjalo u grudima: ide posjetiti "Stranca" koji dolazi iz nepoznatih dubina Univerzuma. - Naravno - rekao je Clark, uživajući u njenom oduševljenju. - Ogroman je i nećemo ga moći čitavog pregledati, naravno. - Sto kilometara - s poštovanjem u glasu rekao je Allen. - Toliko je otprilike dugačak. Tako kažu ono na Zemlji. - Mi ćemo ga točno izmjeriti! - raspoloženo je rekla Nellie i podignula uvis sat-mjerač daljina, kojeg je nosila na lijevom zglobu ruke. - Točno u milimetar! - Podijeliti ćemo se - nastavio je mirno Clark. - Da bi ga što više istražili. Imati ćemo nešto manje od dva sata vremena. Točno jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Nakon toga, bez obzira što se bude događalo, moramo se vratiti na „Odisej“. Jer, ne zaboravite to ni trena, asteroid će nastaviti juriti dalje i odnositi nas sve dalje od matičnog broda. Imamo jedan sat i četrdeset i sedam minuta. - Dovoljno – promrmljala je Nellie. - Što misliš da će se događati? - upitao je znatiželjno Evans. - Pa to je samo golema hrpa kamenja koja juri zrakopraznim prostorom. Ništa više. - Kad budemo izašli van i krenuli na "Stranca", ti ćeš Bly, biti neprekidno uz mene – nastavio je Clark, kao da Evans nije ni riječi rekao. - A ti Allen, biti ćeš samostalan. Ali svi ćemo neprestano biti u međusobnom kontaktu. Želim da neprestano govorite što vidite i što se bude događalo. Ako se bude nešto događalo. - Govoriti ćemo – ubacila je Nellie. - Nositi ćemo kamere, pričvršćene na lijevom ramenu skafandera - nastavio je Clark dalje s uputama. - Kamere će automatski snimati i sve slati kompjuteru-matici na "Odisej". Kad se budemo vratili, moći ćemo pažljivo i bez uzbuđenja pogledati snimljeni materijal. I preslušati naše dojmove, pa tako konačno zajednički uobličiti izvještaj. Ništa nećemo prepustiti slučajnosti. Konačno, biti ćemo prvi ljudi koji će stupiti na neki asteroid. Tišina koja se mogla gotovo opipati, zavladala je nakon tih zapovjednikovih riječi. Ljudi se nisu gledali, ali svatko je od njih osjećao dah svečanosti koji je odjednom zalepršao oko njih. Uživali su u njemu, u tom dahu svečanosti. Ovo je njihov trenutak. Za ovakav su se trenutak spremali, podnosili naporne treninge, mnogočega odricali. Sad nastupa trenutak u kojemu će to naplatiti. Svaku kapljicu znoja koju su prosuli na napornom i dugom putu do ovog uzbudljivog trenutka. - Oh! - uzviknula je Nellie Bly, pogledavši na sat. - Još samo sedam sati! - Odmorimo se! - zapovjedio je Clark. - Svi! Moramo biti sasvim odmorni kad se uputimo na "Stranca". Pokušajte malo odspavati. Evans će nas probuditi kad bude vrijeme za polazak. Evans je klimnuo, gledajući mirnim pogledom kako ostali članovi posade ustaju i polako napuštaju prostoriju u kojoj su održali savjetovanje-sastanak, da bi se uputili prema svojim osobnim malim, ali udobnim odajama i pokušali što bolje odmoriti. Ostavši sam, Evans se zagleda u "Stranca" na monitoru ispred sebe: "Stranac" je svake sekunde postajao sve veći i veći. Nečujno se približavao kroz crno ništavilo. 5 "Odisej" je ostajao iza astronauta, dok su beskrajnom prazninom plutali prema asteroidu. Gledan ovako izbliza, još malo i spustiti će se na njega, bio je više nego ogroman. Njihova orbitalna stanica činila se poput kutije šibica prema njemu. - Započni sa manevriranjem! - zapovjedio je Clark. - Potražimo prikladno mjesto za ateriranje. Uključili su mlaznice gotovo istovremeno. Još koji trenutak, još otprilike dvjesto metara približavanja i biti će prvi ljudi koji su ikada stupili na asteroid. Nellie je osjetila žmarce uzbuđenja, penjali su joj se uz napeta leđa stvarajući prijatan ugođaj kojeg je jako voljela i zbog kojeg je i izabrala svoj poziv. Obučeni samo u lagane skafandere, koji su ih štitili od neprijateljskog okoliša, osjećali su se sasvim sitnim u beskrajnosti kojom su plutali. - Allen! - pozvao je tiho, ali razgovijetno Clark. - Kako je na tvojoj strani? - Sve normalno - odgovor je stigao odmah. - Vidim prilično ravnu površinu i spustiti ću se na nju. - Što je ono? - začuje se Nellie Bly: glas joj je odavao iznenađenje i uzbuđenje. - Što vidiš? - Clark je odmah upita: još osamdeset metara laganog spuštanja i stupiti će na "Stranca". - Svjetlost - odgovori Nellie Bly. - Znam da zvuči ludo, ali svjetlost vidim sasvim jasno. - Sad je vidim i ja - reče Clark. - A ti Allen? - Vidim - kratko odgovori Allen. - Svi prema mjestu odakle dopire svjetlost! - naredi Clark. - Allen, priđi nam i ostani uz nas. Promjena plana. - Razumio - reče Allen. Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili dugački poput male vječnosti, svjetlost se ispod nogu astronauta, koji su lebdjeli iznad asteroida, a koji je i dalje ravnodušno plovio crnim beskrajem, pojačala, zatim silno bljesnula. - Oh! - uzvikne Nellie: velike su joj se crne oči razrogačile gledajući u prizor koji se odvijao na tamnoj površini asteroida. - Otvara se! Pa to se, što god da jest, otvara. Clark ulovi sebe kako zadržava dah i prisili se na normalno disanje. Lebdeći sasvim blizu površine asteroida, prisustvovali su čudu. Stijene su se ispod njihovih nogu pomakle, a svjetlost je bljesnula silnom snagom, razbijajući vječnu tamu Univerzuma. - Plato - reče Clark. - To je plato što otvara pred nama. - Poziv za spuštanje - reče Allen. - Drugo ništa ne može biti - doda Nellie. - Pa spustimo se onda - odluči Clark. - Da vidimo, kako će reagirati. Spustili su se. Gledajući u svoja stopala, činilo im se da su stupili na čelični plato, ali nisu dugo mirno stajali. - Vrata! - reče Allen uzbuđeno. - Ono u vrata. Ništa drugo ne može biti doli vrata. - I meni se tako čini - reče Nellie, a glas joj je podrhtavao. - Idemo prema vratima - odluči Clark. - Ako su to vrata. Ono što su nazivali vratima, odudaralo je od okoline treperavom zelenom svjetlošću. Visoko oko pet metara i široko dva, kao da ih je pozivalo. - Zovu nas - promrmlja Nellie gledajući na svoj sat-mjerač daljina, pa reče uzbuđeno: - Asteroid je dugačak točno 111 kilometara i 111 metara. Vjerujete li da je to slučajnost? - Bly! - ukori je zapovjednik Clark. - Kakva su to pitanja? - Priznati ćeš, da je to malo čudno. Clark ništa ne reče. Bio je najbliži zelenom pravokutniku za kojeg su mislili da predstavlja vrata. Laganim skokovima približavali su se zureći u treperavo zelenilo, koje je odudaralo od sveukupnog crnila koje vladalo posvuda. Predsjednik podigne ruku i zagleda se u Haydena. Hayden klimne i Davis, njegov zamjenik, zaustavi odvijanje filma. - Sigurni ste da ovo nitko nije vidio? - upita Predsjednik. - Sasvim siguran, gospodine Predsjedniče. - Slutim što je to - reče general Ripper namrgođeno. - Naletjeli su na druge. - Ovo što gledamo, gospodine Predsjedniče - reče tiho Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću - jest najveća vijest od postanka civilizacije. I moramo s njom krajnje obazrivo postupati. - Mislim da svi u ovoj prostoriji to i te kako shvaćamo - reče Predsjednik i uz uzdah se ponovo zavali u udobnu stolicu. - Ima li još kopija ovog filma? - upita general Ripper. Hayden ga samo pogleda i odmahne glavom. Kad je progovorio, svima je bilo jasno da se obraća Predsjedniku. - Ovo je jedini primjerak - reče mirno, nepokolebljivo. – Nema kopija. Jamčim to! - Vjerujemo, Hayden - reče Predsjednik. - Pa dobro, pogledajmo nastavak. Slutim, da nas još uzbuđenja čeka. Hayden klimnu i Davis ponovo pokrene film. Kad su se našli na dvadeset metara udaljenosti od zelenog treperavog svjetla, njihove su se slutnje potvrdile. Zelenilo se odjednom raširilo i pred očima astronauta ukaže se ogromna i raskošno osvijetljena prostorija sa mnoštvom treperavih kugli koje su lebdjele i okretale se oko svoje osi. - Kao u snu - promrmlja Nellie. - Još je neobičnije - reče Allen. - Uđimo - reče Clark - i pogledajmo lebdeće kugle. Ušli su. Clark prvi, za njim Nellie Bly, pa Allen. Istog časa, kad je Allen kao posljednji stupio u prostoriju, vrata, bolje reći ulaz, nečujno se zatvore za njim. - Jesmo li ušli u stupicu? - upita Clark. - Ne osjećam strah - reče Nellie. - A ti? - Ni ja - prizna zapovjednik. - Čak ni zabrinutost. I to me čudi. - Misliš, da ovo - Nellie je mahnula lagano rukom pokazujući na treperave kugle oko njih koje su se okretale oko svoje osi - na neki način djeluje na nas? - Imaš li neko drugo objašnjenje? - upita Clark. Nellie se zasmijulji, pa iz čiste navike baci pogled na svoj sat-mjerač. - Oh! - uzvikne. - Što je, Bly? - upita zapovjednik. - Ovo ne može biti! - Što ne može biti? - Mjerač pokazuje da je asteroid duži iznutra nego izvana! - Kako to može biti? - Ne znam - reče Nellie.- Ali znam da mjerač ne laže! - Koliko je iznutra dug? - upita Clark. - 222 kilometra i ... - počne Nellie. - I 222 metra, dopusti da pogađam - reče zapovjednik. - Točno! - reče Nellie. - Govori li nam to što? - Ako govori, nije mi jasno što govori - reče Clark. - Pogledajte malo bolje i duže ove treperave kugle. Zar vam ne liče na minijaturne planete? Nellie se približi jednoj kugli i pruži ruku. Kugla je bila obujmom velika kao neka omanja prostorija i tek sad, kad joj se Nellie sasvim približila, otkrila je svoju tajnu. - O, bože -šapne Nellie. - Je li to moguće? Clark i Allen joj se približe, pa su njih troje stajali jedno pored drugog i ispred kugle i zurili u nju s nevjericom. Jer u kugli su jasno mogli razaznati građevine, živa nepoznata bića koja su se kretala unutrašnjim prostorom kugle. - Je li ovo stvarnost? -upita Nellie. - Vidi! - reče Clark. Nellie i Allen su pritajenog daha gledali kako zapovjednik pruža ruku i sa prstima ulazi u kuglu. - Što je to? - upita Nellie. - Što to znači? - Pogledajmo ostale kugle - predloži Clark. - I otkrijmo odgovor na tvoje pitanje, Nellie. Kod šeste kugle, Nellie se zaustavi i ne pokušavši rukom ući u njenu unutrašnjost. Svih pet kugli koje obišla, pokazivale su jedno te isto, a opet različito. Činilo joj se da gleda u nepoznate civilizacije, svaka je civilizacija bila drugačija, stanovnici su se razlikovali od jedne kugle do druge. I upravo kad su se obrve Nellie počele mrštiti, kao što bi se uvijek mrštile, kad bi bila na pragu nekog otkrića, kugla ispred koje je Nellie stajala pokušavši proniknuti njenu tajnu, se pomakne i lebdeći se udalji. Sve su kugle sad lebdjele prema sredini ogromne prostorije, čiji su zidovi srebrnasto se sjajili. Točno u sredini prostorije, kugle se udružiše, stapajući se u jednu jedinu, ali čiji obujam nije rastao. I kad su sve kugle postale jedna kugla, žarko crvene boje, kugla se izduži i pretvori u pravokutnik, a u pravokutniku se ukažu udaljene treperave zvijezde. - Poput kinemaskop filma - glasno i uzbuđeno reče Nellie, ono što su Clark i Allen mislili. - Sad ćemo doznati tajnu. Mirno stojeći, astronauti su gledali kako se u kutu pravokutnika pojavljuje svemirski brod, zatim se brod rastvori i pokaže im svoju nutrinu, a u njoj su neka bića vršila svakojake radnje. Odmah zatim brod je lebdio iznad neke planete, a ta su bića iz broda izlazila i u malim se letjelicama spuštala na planetu. Raširili bi se poput lepeze, dok bi oko njih lebdjele svjetleće kugle. Astronauti su zapanjeno gledali, kako oni drugi astronauti ostavljaju kugle na raznim mjestima planeta, zatim se vraćaju na matični brod. Velikom brzinom promicali su dani noći u sivoj krivulji koju ni jedan pogled nije mogao pratiti. Barem ne ljudski, sa Zemlje. Protok vremena, mnoge i mnoge godine očitavale su se u sivoj krivulji. A onda, kao da je sve stalo i pravokutnik se umiri. Astronauti su gledali u mirnu rijeku kako protječe, a iznad nje se uzdižu visoka stabla raskošnih i neobičnih boja. U podnožju stabala kretale su se razne životinje, a nebom letjela neka čudna stvorenja ni nalik pticama. - Sijači! - uzvikne Nellie Bly. - To su oni. Sijači! Siju život po čitavom Univerzumu. Mora da su milijunima godina evolucijski ispred nas. - Znate li što je ovo? - upita zapovjednik Clark. - Nije ovo nikakav asteroid. Ovo je svemirski brod. - Dosta! - prasne general Ripper i svi ga iznenađeno pogledaju: general je ustao i sad je stajao pored stola blago raširenih nogu i bijesnog pogleda. - Smirite se, generale - reče mu Predsjednik. - S dužnim poštovanjem, gospodine Predsjedniče, kako da se smirim? Pa ovaj nam film sugerira da su nas laboratorijski stvorili. Da smo zamorci. Prokleti zamorci! Treba svaki dokaz ovog bogohuljenja uništiti! Harris, mladi astronom koji je otkrio "Stranca", neprijateljski se zagleda u generala. Što ova stara vojničina govori? Uništiti najveće otkriće u povijesti ljudskog roda. Sakriti ga od svijeta? I što je mislio pod onim "svaki dokaz" uništiti? Znači li to ... ali ne, to ne može značiti. To ne smije značiti! Harris se s nadom u pogledu zagleda u Predsjednika, dok su oko njega odzvanjali uzbuđeni glasovi. |
- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.11.2010., četvrtak
Bogovi
|
Bogovi Klaus odmjeri znalačkim pogledom djevojku kose boje meda, koja je bila predstraža njegovog oca, Klausa Ledlom IV. Ugledavši Klausa, djevojka kose boje meda ozareno se osmjehne, zubi joj bljesnu, a smeđe oči zaiskre. Savršeno odglumljena sreća zbog susreta s mladim Klausom. - Dobar dan, gospodine Klaus - živahno reče ustajući i obilazeći stol. - Vaš je otac na sastanku i malo će zakasniti. Naredio mi je da se pobrinem za vas. Želite li nešto? - Samo čašu vode - odgovori Klaus. - Sigurno neće mnogo kasniti? - Neće, sigurno - odgovori ona pružajući mu orošenu bočicu s vodom. - Izvolite ga pričekati u njegovom uredu, molim. Dok je hodala ispred njega, Klaus ju je mjerio znalačkim pogledom. Iako vrlo mlad, uskoro će napuniti osamnaest, već je imao bogato ljubavničko iskustvo. Mnoge su žene padale ničice pred njim. Nije se zavaravao kako se to događa zbog njegovog neodoljivog šarma. Kao i uvijek, i sad je u pitanju bio njegov otac. Točnije, očevo bogatstvo i moć koje je postalo legendarno. I koje je svakog dana postajalo sve veće i moćnije. Medena otvori bešumno vrata i uđe u prostranu sobu u obliku velikog slova U. Ograđena neprobojnim staklom sa tri strane i tu gore, visoko iznad ulica i nesnosne buke koja je neprekidno odzvanjala pod njima, na devedeset i prvom katu, osiguravala je savršenu tišinu. Čitav se grad rasprostirao ispod Klausa: toranj u kojemu se nalazio očev ured, bio je najviši na čitavoj Zemlji. Njegov otac nije trpio da nitko gleda na njega nadvisujući ga. - Osim boga - rekao je jednom u šali prije više od deset godina Klaus, dok je s ocem šetao uz malen potok koji je žuborio kroz očevo imanje. - Boga? - Otac je zastao okrenuvši leđa potoku i zagledao se negdje u daljinu, prema plavičastim brdima nad koja je polegla tamnosiva magla. - U mom svijetu, ja sam bog. - Kako to misliš? - Baš onako kako sam rekao. Zar to nije očito? Poželim nešto, zatim to i ostvarim. Ti poželiš nešto i ja ti to ostvarim. Zar to nije božji način? - Ne znam, tata - odgovorio je Klaus osmjehujući se. - Ali sviđa mi se. Drugim riječima, ništa nije neostvarivo. - Shvatio si! - Klaus Ledlom IV je zadovoljno klimnuo: mali će biti dobar nasljednik, kad za to dođe vrijeme. - Slabićima je bog potreban. Da bi mu se molili za ostvarenje svojih želja. Ja ih ostvarujem sam. Što će mi onda bog? - Kakav je to osjećaj? - Đavolski dobar! - Klaus stariji se nasmijao. - Ne brini, doživjeti ćeš ga. Ne žuri. Imaš vremena. - Ne žurim, tata - odgovorio je Klaus. Otac ga je zagrlio, pa su ponovo počeli koračati kroz vlažnu travu, dok je potok tekao prateći im korake. Klaus je volio i jako cijenio ove trenutke provedene s ocem. Bili su vrlo rijetki. Bilo je pravo uživanje udisati čisti zrak, biti daleko od bučnih i zagađenih gradova, osjećati mekoću zemlje pod nogama. Dva puta godišnje, na početku proljeća i na početku zime, Klaus Ledlom IV bi sebi dodijelio jednotjedni odmor i proveo ga sa sinom, svojim nasljednikom. Po mogućnosti u prirodi, pričajući mu o nekadašnjem životu, baš kao što je njegov otac njemu pričao, dok bi ga on, tada sasvim mlad i nezreo, slušao gutajući svaku očevu riječ. Nikada mu nisu dosadile priče o lovu, o uzbudljivom traganju kroz šumu, o susretima s raznom divljači. I bilo mu je beskrajno drago, što je njegov sin, Klaus V, naslijedio tu ljubav prema avanturističkom životu u prirodi. Mladi je Klaus gledao u potok i po prvi ga je put istinski vidio. Odjednom je postao svjestan, kako ni čitavo očevo bogatstvo, ni moć, ne mogu ovom malom djeliću vode vratiti život. Nikad više neće se ribe praćakati u ovom potoku. I ne samo u ovom: u nijednom. Nema više riba. Ni u moru. Nema više uopće životinja, točnije, divljači. Nestala je. Poput dinosaurusa. Nije ih više bilo. Umjesto nepreglednih krda koja su pasla po prerijama i savanama, sada je samo hujao tužni vjetar. Naravno, postojala su velika uzgajališta pod strogom kontrolom vlade, u kojima su se uzgajala goveda, perad, a bilo je riblje populacije. Konačno, ljudi su morali jesti. Ali divljači nije bilo. Nestala je. Zauvijek. Već je sto i petnaest godina tako i ljudi su se navikli na neuobičajeno tihe šume. I beživotna mora. Mladi se Klaus zamišljeno zagledao u potok, a misao, kako potoku ne može vratiti život ni čitavo bogatstvo ovog svijeta, sijevne mu u umu. I zaboli ga ta misao. - Što se dogodilo? - upitao ga je otac, osjetivši promjenu. - Ništa. - Reci. Ne zadržavaj to u sebi. - Ah, samo sam pomislio ... - zamucao je mladi Klaus, a onda je provalilo iz njegove najskrivenije dubine: - Uh, tata, baš je šteta što nikada neću osjetiti slast lova! Nikada nanišaniti jelena, pumu ili medvjeda. - Odluči se - rekao je otac smijući se sinovljevom licu sa kojeg je istovremeno sijalo oduševljenje i tuga. - Što bi volio loviti? - Medvjeda! - odlučio se dječak, a oči mu zablistale. Vrata se bešumno otvore i Klaus Ledlom IV stupi u svoj stakleni ured. Hod mu je bio brz i elastičan, a lice odavalo zadovoljstvo. - Još jedan uspješan posao - reče zavalivši se u svoju udobnu stolicu. - Ni nebo mi više nije granica. - Već si više od neba - reče Klaus i mahne rukom pokazujući na panoramu grada ispod njih, znajući da će mu ocu to pričiniti zadovoljstvo: nije mu smetala očeva taština, volio ju je. - Sjećaš li se našeg razgovora o lovu, od prije deset godina? - upita ga otac netremice ga gledajući. - Kako bi mogao zaboraviti? - E, pa, pripremi se - zadovoljno reče otac. - Nadam se, da si redovito vježbao gađanje. - Znaš da to nikad ne propuštam. Ali ne razumijem što mi želiš reći. - Ubiti ćeš svog medvjeda. Klaus ništa ne reče. Nije mogao. Znao je da njegov otac nikad ne govori u prazno i zahvati ga silno uzbuđenje. Ako mu otac obećava nemoguće, to samo znači kako mu je otac to učinio mogućim. - Ali kako ... - promuca, pa otpije malo vode. - Kao što znaš - reče mu otac Klaus Ledlom IV ustajući i polažući ruku na sinovljevo rame - sve je moguće. Za neke. - Za izabrane - reče Klaus. - Molim, objasni mi. - Postoje tajne lokacije na kojima genetičari uzgajaju rijetke primjerke životinjskog carstva. Za lov. Za uživanje. Kojeg ćeš osjetiti za koji dan, za tvoj rođendan. Osamnaesti. To će ti biti moj poklon. - Medvjed - promrmlja mladi Klaus. - Dobiti ćeš svog medvjeda! Mladi Klaus, koji će jednog dana postati Klaus Ledlom V, zahvalno se zagleda u oca, Klaus Ledlom IV. Sreća mu ovlaži oči, dok mu je pogled milovao oblake. - Kome treba bog - upita tiho i gledajući u oca - kad ima takvog oca? |
- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.10.2010., četvrtak
Bez tajni
|
Bez tajni Tomi je na licima odraslih čitao i prepoznavao strah, mada nije shvaćao zbog čega odrasli osjećaju strah. Nedavno napunivši trinaest godina, radoznalim je očima i uvijek napetim ušima promatrao svijet oko sebe. Mogao si tamu probiti pogledom, ako ti je pogled bio dovoljno oštar. Tomi je imao oštar pogled i oštar um, ali neke zagonetke koje su draškale njegovu radoznalost, nije uspijevao otkriti. Odrasli su dobro čuvali svoje tajne! Na primjer: što je to sunčeva zraka? Ili, kako se to mjesec se ogleda u jezeru? Ili, što je sjajna duga visoko gore na nebu? Izmicalo mu je značenje tih tajanstvenih riječi koje bi načuo u razgovorima odraslih i samom je sebi obećao, kako mora tu tajnu razotkriti. Podignuti teški veo kojom su je sasvim odrasli, a bilo ih je jako malo, mnogo manje nego djece i to ga je čudilo, pokrili ono što ga zanima. Šećući besciljno gradom, dok je uporna crna kiša neprekidno padala, tu i tamo bi uhvatio fragment razgovora u kojem bi načuo nepoznate riječi, koje su mu sakrivale svoje značenje. - Moraš biti strpljiv, sine - govorila mu je majka nježno, kad bi je on, po svom običaju, obasuo pitanjima. - Strpljivost! - uzvikivao bi Tomi. - Nisam više beba. Može mi se već sve reći. Shvatiti ću. - Kako to misliš: sve? - upitala je podozrivo ga gledajući. - Osjećam – rekao je gledajući je otvoreno u oči - da mi se nešto sakriva. A ja želim znati što! Majka ga je pomno i znatiželjno pogledala i tog je istog poslijepodneva, dok je Tomi po svom običaju lutao polupraznim ogromnim gradom čije je ulice prala neprekidna kiša, otišla u Zgradu Uprave i zatražila razgovor s Prvim. - Jeste li mu vi nešto rekli? - upitao ju je Prvi, nakon što ju je pažljivo saslušao. - Ni riječi! - uzviknula je Tomijeva majka, zgrozivši se i na samu pomisao. - Sigurni ste? - sumnjičavo je upitao Prvi. - Sasvim! - Odlučno je klimnula glavom. - Nikad mu ništa o prošlosti nisam govorila. - A kad je pitao za oca? - Odgovorila sam ono najjednostavnije, što je ujedno i istina. - A to je? - Da je mrtav - odgovorila je Tomijeva majka. - Nisam mu rekla da je poginuo u ratu. Rat nisam ni spomenula. Rekla sam mu samo, da je njegov otac mrtav. Rekla sam mu djelić istine, onaj najgori djelić. - Shvaćam! - Prvi je klimnuo s razumijevanjem i ustao, pa šalicu sa kavom, sa pravom kavom!, zapanjeno je shvatila, gurnuo bliže prema njoj. - Hajde, otpijte. Prijati će vam. Otpila je. Prijalo joj je. Nasmiješila se. - Nakon kave - rekao je Prvi ljubazno - svi problemi izgledaju rješivi. - Nadajmo se da je tako. - Nije doznao za rat - rekao je Prvi uzimajući i sam šalicu sa divnim napitkom kojemu je okus Tomijeva majka gotovo i zaboravila. - To je najvažnije. Sve ostalo će se srediti. Kad doznaju za rat ... - Što onda? - upitala je plašljivo. - Promjene se - promrmljao je Prvi tiho i žalosno. - Više nisu isti. - Na koji se način promjene? - Postanu nasilni - rekao je Prvi. - Zbog toga je silno važno naraštaj koji je došao nakon Velikog Razornog Rata, ne upoznavati sa ratnom poviješću uopće. Neka misle da je istina ono što uče u školama, da je sve ovo oko nas zbog prirodnih katastrofa. Da je svijet oduvijek bio ovakav. Taman i kišovit i bez sunca. Govoreći zamahnuo je rukom ispred sebe, obuhvaćajući tim pokretom prostoriju u kojoj se sjedili, ulicu dole, pa iduću ulicu, čitavu četvrt, grad, sve ono što je ostalo. I čega nije bilo previše. Shvativši značenje tog pokreta ruke Prvog, Tomijevu majku nešto zazebe oko srca. - A što s onima koji otkriju istinu? - upita Tomijeva majka. - Istinu? - Prvi je razrogačio crne i plamteće oči i nagnuvši se preko stola koji ih je razdvajao, gotovo vikao: - Istina? Što je istina? Istina je ono što mi odlučimo da je istina! Od kud, uopće, takvo pitanje? Što je s vama? - Oprostite – prošaptala je tiho i oborila pogled, bilo ju je strah, da on, Prvi, ne pročita žaljenje u njenim očima: žaljenje što je uopće došla k njemu. Vraćajući se kući, dok je neumorna kiša, koja je počela padati prije trinaest godina, odmah nakon Velikog Razornog Rata, osjećala se potišteno i još nekako ... pokušavala je definirati taj osjećaj koji je buktio u njoj i tjerao joj rumenilo na mršavo lice. I onda joj sine: to je poniženost. Osjećala se poniženom kako se nikad do sad nije osjećala. Laž. Sve je oko nje laž. Izgrađuju lažan svijet, lažne živote. Od kud im to pravo? Tko im je dao to pravo? Pravo da joj zabrane govoriti istinu o svetom i najbolnijem doživljaju njenog života? O svom dragom Tomu koji je poginuo u besmislenom ratu leteći sa smrtonosnim teretom u utrobi aviona. Da li je uspio prosuti svoj teret na neprijatelja? Ili je oboren ranije? Je li patio? Ili je nestao u velikoj eksploziji u jednom crvenom i gromoglasnom trenu? Je li ... Može li se odgojiti novi naraštaj na laži? I prije svega, smije li se bilo koga odgajati lažima? I još i ovo: ako ovi vlastodršci lažu, kao što se upravo uvjerila, iznenada postala svjesna, možda su i oni prije lagali. Zar sve počiva na laži? Pitanja su se nizala i nizala i tjerala joj suze na oči, ali ih nije bila svjesna. Ni rijetki prolaznici nisu ih primjećivali, već sasvim naviknuti na uplakana lica, žalosne poglede koji blude u prošlost o kojoj se ne smije govoriti. I koja ih upravo zbog toga izjeda iznutra. Kad se Tomi vratio sa svoje uobičajene skitnje, iznenadi ga svečano postavljen stol u blagovaonici. Da nije nešto zaboravio? Neki važan datum? Ali nije, siguran je da nije. - Zbog čega ovo, mama? - upita, zamahnuvši rukom prema svečano postavljenom stolu. - Presvuci se - reče mu majka nježno. - Mokar si. Presvuci se, pa da večeramo. A uz večeru ću ti odgovoriti na sva pitanja koja muče tvoju mladu dušu. Neće više biti tajni. Barem ne za tebe. |
- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.09.2010., četvrtak
Ukradeni doživljaj
|
Adam uđe u prostranu i sasvim ostakljenu dnevnu sobu i pogledom potraži Ornelu. Još je vladao polumrak, nitko nije programirao svjetlost, vani su se kovitlali ogromni i olujni oblaci, ali su vremenski prognostičari najavljivali sunčana razdoblja. Koja kao da su postajala sve kraća, činilo se Adamu. Neprekidne kiše praćene grmljavinama, već su godinama vladale i usprkos silno naprednoj tehnologiji, pomoću koje ste mogli uživati u vremenu po vlastitom izboru, ljudi su patili. I on sam, Adam, osjećao je laganu nervozu, ali ju je jutros pripisivao sinovljevom današnjem rođendanu. Mršteći se, Adam utipka šifru za sunčano i blago vjetrovito vrijeme na jedva vidljivom zaslonu prekidača na staklenom zidu i istog trena oblaka nestane, a oko Adama zatreperi nevidljivi blagi povjetarac i pomiluje ga po napetom licu. Adam se opusti: sve će biti dobro. - Je li se probudio? - upita Ornela ulazeći u prostoriju: ogrnuta samo laganim lepršavim ogrtačem, Adamu se činila poželjnija nego ikada. - Još nije - odgovori Adam gledajući njenu crnu kožu, sa koje su joj se još uvijek cijedile kapi nakon tuširanja: luksuz koji su samo privilegirani mogli koristiti. - Da iskoristimo to vrijeme, dok se mali ne probudi? - Adame! - reče Ornela prijekorno, ali joj je glas odavao zadovoljstvo. - Danas mu je rođendan. A i sinoć ... - Rođendan - promrmlja Adam i skrene pogled. - Oh! - uzvikne Ornela: njena se velika i puna usta zgrče u grimasu neodobravanja, crne su joj oči zablistale. - Pa nije valjda ... - Jest - reče Adam. - Upravo je to! - Oh, Adame! - Znam - reče on. - Slomiti će mu srce. - Znam - ponovi Adam. - A opet, danas puni desetu godinu života i više nije sasvim malen i može ponešto i razumjeti. - Ali obećao si mu ... - Znam da jesam - razdražljivo reče Adam. - Ali moram biti prisutan na brani. Ne smijem izostati. Prema nama jure stometarski valovi i moramo ih razbiti. Kako bi se to odrazilo na osoblje, kad u takvom trenutku ne bih bio prisutan? - Ja shvaćam - reče Ornela. - Ali Riki ... - Što moram shvatiti? - upita Riki: spustio se bosonog s gornjeg kata i obučen samo u donji dio pidžame, znatiželjno je gledao u njih. - Već si ustao? - upita Ornela i pojuri prema sinu. Adam ih je promatrao i uživao u prizoru. Riki je naslijedio majčinu crnu kosu koja mu je uokvirivala duguljasto lice i očeve plave oči, kontrast kojeg su svi odmah primjećivali. Crte lica su bile mala kopija Adamovog, ničeg majčinog, negroidnog na malom licu nije bilo, osim što je bilo tamnije nego Adamovo. - Što moram shvatiti? - ponovi pitanje Riki. - U redu! - reče Adam ustajući. - Da raščistimo stvar. Znaš da imam odgovorni posao, je li tako? - Znam, tata. - E, pa - reče Adam čvrsto gledajući dječaka u oči - ti sigurno voliš to što ga dobro obavljamo, moji suradnici i ja. Od nas zavisi... - Znam, tata - prekine ga dječak. - Vi nas štitite od podivljalih prirodnih sila. Učimo to. - Lijepo - reče Adam: možda će biti lakše nego što je mislio. - Onda ćeš sigurno shvatiti, da danas moram biti prisutan na brani. To znači ... - Da me nećeš odvesti u Muzej - dovrši Riki. Nitko mu ne odgovori. Ornela i Riki se zagledaju u malog čovjeka, njihovo dijete, prateći kako mu se izraz lica mijenja, dok je u sebi probavljao podatke. - U redu je, tata - reče konačno hrabro Riki, a plave mu oči zasiju. - Mama će me odvesti, je li tako? - Naravno, sine - nježno reče Ornela, saginjući se u želji poljubiti ga i čestitati mu rođendan. Nešto nije bilo u redu. Ornela je to primijetila po ukočenim pogledima rijetkih prolaznika koje su sretali hodajući prema Muzeju. Do blizine Muzeja dovezli su se podzemnom lebdećom željeznicom, a sad su koračali natkrivenim ulicama osvijetljenim vještačkim suncem. Ni naslutiti se nije moglo namrgođeno nebo i munje koje su gore visoko parale olovnu težinu oblaka, dok je sivi i gusti zastor kiše neumorno pljuštao i pljuštao već mjesecima i kao da to ružno vrijeme nije namjeravalo nikad prestati. - Oh! - reče Ornela. - Što je mama? - Čini se - odgovori ona - da je Muzej zatvoren. - Zatvoren? - zamuca dječak već na rubu suza. - Kako zatvoren, mama? - Smiri se - reče mu Ornela. - Sad ću se raspitati. Na samom ulazu, na podnožju impozantnog stepeništa, jedan od tri stražara im se oprezno približi. - Zabranjen prolaz! - odrješito reče stišćući nervozno plazmičnu pušku uz grudi. - To vidimo - hrabro mu odgovori Ornela: čvrsto je, zbog dječakovog rođendana, odlučila doznati što se događa. - Ali planirali smo ovaj posjet jako dugo. Uredno smo poslali molbu koja je zaprimljena i odobren nam je posjet. Evo, pogledajte! Gurnula je stražaru pod sam nos plavičastu propusnicu koja im dozvoljava pristup i obilazak Muzeja upravo ovog dana, a koju je Adam dobio samo zbog svoje odgovorne dužnosti koju vrši na zadovoljstvo svih. - Vidim, vidim - reče stražar i njegova ukočenost malo popusti: u očima mu se nakratko pojavi sjaj razumijevanja, ljudskosti. - Ali usprkos tome, ne možete ući. - Zbog čega? - Zbog pljačke - objasni stražar. - Unutra su istražitelji i nitko drugi nema pristupa. - Što je opljačkano? - raširivši plave oči upita Riki. - Stablo - odgovori automatski stražar. - Bor? - upita Riki, a oči mu zasuze. - Jedini bor u gradu? - Zar može biti neki drugi? - neljubazno odgovori stražar, a tijelo mu se ponovo ukoči od nepristupačnosti. - Ali kako ... - započne Ornela. - To pokušavamo ustanoviti - odreže stražar. - A sad vas posljednji put molim, da napustite ovo mjesto. - Nemoj se previše žalostiti - reče Ornela držeći Rikija za ruku, dok su kroz zeleni tunel iznad kojeg je tekla rijeka, polako se približavali pokretnom pločniku koji će ih dovesti do kuće. - Znaš da je tvoj tata važan čovjek i on će već isposlovati posjet nekom drugom gradu u kojemu postoji Muzej, a u njemu drvo. Nemoj se žalostiti. Najkasnije idućeg rođendana vidjeti ćeš drvo, vidjeti ćeš bor, ili možda neko drugo stablo, jer ... Riki je nije više slušao. Sad je imao deset godina i još nije vidio ni jedno drvo u svom životu, ali je shvaćao da mu je mama žalosna i razočarana možda i više nego on sam, i da upravo zbog toga toliko mnogo govori. Duboko je u sebi znao da se ništa od toga neće dogoditi, jer možda će se i u tom drugom gradu, ukoliko uopće dospiju do njega putujući ispod neprekidnog bijesa prirode, dogoditi pljačka, ili će stablo usahnuti, umrijeti, kako je naučio u školi i čitajući. Nešto će se dogoditi, znao je, osjećao je. Umrijeti će, a da neće vidjeti drvo. Usprkos privilegiranosti svog položaja kojeg ima zahvaljujući svom tati. |
- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.08.2010., ponedjeljak
Granica
|
Tim Grabber se nagne nad komandnu konzolu i položi dlan na dnevnik. Elektronski dnevnik ispod Timovog dlana zatreperi i otvori slijedeću virtualnu stranicu u koju će Grabber glasovno upisati dnevne događaje. Za potomstvo. Jer njegov dnevnik, kojeg on uporno piše svakog "dana", iako dana nema na transporteru koji prevozi uspavani ljudski teret, već neprekidno vlada ledena neprijazna noć, poslužiti će onima koji dolaze iza Grabbera, iza pionira koji duboko spavaju ne sanjajući ništa. "Počelo je nešto neobično", zapiše Tim i zatrese sjedokosom glavom: sto i jedanaest mu je zemaljskih godina, toliko bi bio točno star da je na Zemlji, ali ovdje, u dubokom Univerzumu, bio je nešto mlađi, znao je to. Prodorni neugodni zvuk kratko odjekne brodom. Tim zatrese glavom i duga mu sijeda kosa poskoči po leđima: nije se podšišao od dana kad je krenuo na ovo putovanje. Uz uzdah nezadovoljstva, jer znao je što mu neugodni zvuk javlja, Tim ustane: može nastaviti dnevnik i kasnije. Prvo mora provjeriti spavača. Tim pogleda po komandnoj ploči i uoči titravu brojku 3823, spavač broj 3823 ih napušta. Ni jednome od spavača nije znao ime. I sad mu je bilo drago zbog toga. Bili su mudri ti koji su ga poslali na rub poznatog Univerzuma. Što manje osobnih osjećaja čovjek ponese sa sobom na putovanje bez povratka, tim bolje. Za njega. Tim Grabber laganim koracima prošeta beskonačnim hodnicima transportera bacajući poglede na kapsule i na spavače u njima. Ljudi su mirno ležali na leđima, lica su im bila sasvim opuštena, ravnodušna. I sva su sličila jedno na drugo zbog tog neprirodnog izraza na njima. "Kao jaje jajetu", pomisli Tim i priđe kapsuli broj 3823 i baci pogled na spavača u njoj. Ali nije bio spavač. Bila je spavačica. - Ah! - reče glasno Tim, znajući da ga nitko ne može čuti i pažljivo gledajući mlado tijelo, koje je sve do koji trenutak prije bila mlada spavačica, buduća kolonizatorica na nekom planetu. A što je sad? Grabber se zagleda u djevojčine jagodice koje su počele podrhtavati. Već je to vidio, poznavao i mirno je gledao, mirno stojeći, ali nemirno dišući. Uskoro je čitavo lice djevojke broj 3823 počelo podrhtavati, zatim se podrhtavanje raširilo čitavim njenim mladim i napetim tijelom. Čas kasnije tijelo se naprosto urušilo samo u sebe. Nestalo. Nije ga više bilo. Ali je Grabber znao, kako će, kad otvori kapsulu spavačice broj 3823, na njenom dnu naći nešto bezbojnog sitnog, finog praha: sve što je preostalo od mlade žene koja je dobrovoljno krenula na put. Bez povratka, kako se pokazalo. Prije 80 godina ... - Koliko imate godina? - upitao je Predsjedavajući, iako je to morao znati, jer svi su podatci o Tim Grabberu već nekoliko puta prošli strogu kontrolu. - Trideset - mirno, ne gubeći strpljenje, odgovorio je Tim. - Imate bogato iskustvo na raznim misijama. Zbog čega ste se odlučili javiti za ovu? - Sam sam - mirno i gledajući Predsjedavajućeg u oči, odgovorio je Tim. - Sasvim sam. Nemam što izgubiti. Niti ću kome nedostajati. - Da, znamo da ste izgubili obitelj u onoj nečuvenoj nesreći. Ali još ste vrlo mladi, tek vam je trideset. Možete ... - Ne želim ponovo osnivati obitelj - prekinuo ga je Grabber, a slika njegove Amy i njihovog sina malog Timija, zaigra mu u sjećanju. - To sam čvrsto odlučio. - U redu - rekao je tiho Predsjedavajući pogledavši ga pažljivo i dugo. - Zadatak vam je jasan? Hoćete li ga ponoviti Komisiji? Tim Grabber je klimnuo i nelagodno se promeškoljio u udobnoj stolici. Sjedeći ispred dvanestorice ljudi, osam muškaraca i četiri žene, osjećao se poput kukca pod njihovim ispitivačkim pogledima. - Zadatak mi je sasvim jasan - rekao je čvrstim glasom uspravivši se na stolici i pogledom prelazeći s jednog lica na drugo, s lijeva na desno, zatim obrnuto, s desna na lijevo. - Biti ću kapetan broda koji nosi kolonizatore-spavače van poznate granice Univerzuma. Moj je zadatak pažljivo spavače promatrati i voditi dnevnik zabilješki o svakoj, pa i najmanjoj promjeni kod spavača, koji su programirani probuditi se tek kad brod stigne u blizinu planeta kojeg je moguće kolonizirati. Biti ću jedini budan na brodu. To znači bez kontakta s drugim ljudima najmanje sto dvadeset godina. Dok se spavači ne počnu buditi. - Hoćete li moći izdržati tako veliku usamljenost? - upitala je dr. Veronika osmjehnuvši mu se blago, kao da se već oprašta sa Timom. - Bez brige - čvrsto je rekao Grabber. - Navikao sam na samoću. Volim samoću. - Mnogo je to vremena - rekla je dr. Veronika. - Oko sto trideset godina. Gotovo čitav ljudski vijek. - Ne brine me to - odgovorio je osmjehnuvši se Tim Grabber i iznenada ustao sa stolice i zakoračio prema stolu za kojim su sjedili članovi komisije i koji su ga zbog toga iznenađeno pogledali. - Ali imam jedno pitanje. Jedno jedino. I želim da mi se iskreno odgovori na njega. Mislim da to zaslužujem. - A ja mislim, da znam koje je to pitanje - rekao je Predsjedavajući i mahnuo velikodušno rukom. - Pitajte. - U čemu je tajna? - upitao je Tim Grabber. - Jeste li već slali brodove tako daleko? - Jesmo -odgovorio je Predsjedavajući, a Grabber je primijetio kako su se svi zapiljili u njegovo lice, tražeći bilo kakvu emociju na njemu. - Bile su već tri misije. I sve tri su nestale bez traga. Zbog toga šaljemo ovu misiju, da konačno otkrijemo što se događa. - Shvaćam - rekao je Tim Grabber. - Svi učesnici bili su dobrovoljci, naravno. Kao i u ovoj misiji. Ali još uvijek imate priliku odustati. - Ne odustajem - rekao je Grabber. I eto, sad gleda kako svakog "dana" umire nekoliko članova uspavanih kolonizatora. Zašto? Zašto? U samoći, na tihom brodu, okružen crnim bezdanom, mozgao je o tom velikom pitanju. - Mislim da konačno znam odgovor na pitanje - reče u "Dnevnik" Tim, osjećajući miješanje radosti s tugom: odgovor mu se razjasnio u snu, dok je mirno spavao neuznemiravan neugodnim zvukom koji je javljao smrt. - Svemir nam je odredio granicu. Preko koje nam ne dozvoljava širiti se. Znam da to zvuči ludo, ali osjećam da je tako, osjećam duboko u sebi da je to istina. Jer sve je bilo dobro dok nismo stigli do te granice: ljudi su spavali, a ja sam se osjećao smirenim i na neki čudan način sretnim. Zatim, kad smo prije trideset "dana" zakoračili u nepoznati dio Univerzuma, umro je prvi spavač. Pa nekoliko njih slijedećeg dana. Zatim još nekoliko ...a onda su počeli umirati masovno. Ne mogu ih probuditi, to znate. A oni umiru, sve brže i brže. Odlaze jedan za drugim. A ja sam postao neraspoložen. Svakog trena sve sam više neraspoložen. Ne znam što učiniti. Okrenuti brod, ili prepustiti ga sudbini? Čini mi se da je svejedno. Grabber zastane i pogleda oko sebe. Neugodni prodorni zvukovi koji su najavljivali još jednu smrt, sad su neprestano šištali i odjekivali brodom. Spavači umiru, a zvuk bilježi smrt. Uskoro će doći i po njega, Tima. Nije se bojao. Sasvim je ravnodušno gledao u crno ništavilo ispred sebe. - Ovo je posljednji zapis koji šaljem - reče Grabber tiho. - Budite pozdravljeni, vi na Zemlji i oko nje. I nastojite ne prekoračiti granicu. Niti jednu. Kraj. |
- 11:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #
29.07.2010., četvrtak
Intervencija
|
Jedan Bilo je nevjerojatno, ali i savršeno istinito: monolit se naprosto stvorio preko noći ispred zgrade Vijećnice. Nitko nije znao kad se tu stvorio, tko ga je postavio. Znali su samo to da je tu i da ga moraju obilaziti. Po naređenju Gradonačelnika, pozvan je domar Vijećnice i naređeno mu je izmjeriti tajanstveni predmet. Prilikom mjerenja crnog monolita, sakupila se lijepa gomila ljudi i radoznalo promatrala. Monolit je ulijevao strahopoštovanje i ljudi su ga nepovjerljivo i sa radoznalošću gledali. Kako se kočio u svom tajanstvenom crnilu točno na sredini najfrekventnije pješačke ulice u Gradu, gotovo je svaki žitelj grada koji se ranog jutra zatekao na mjestu događanja prošao pored njega i radoznalo ga odmjerio pogledom. - Koliko? - povikao je jedan radoznali građanin, misleći na visinu monolita kojeg su upravo izmjerili. - Tri metra i četrnaest centimetara - automatski je odgovorio mjerač, domar Vijećnice. - Točno. - Pi broj - promrmljao je jedan od promatrača, profesor matematike po zanimanju. - Što ste rekli? - Gradonačelnik se nagnuo tijelom prema mladom profesoru. - Pi broj - ponovio je profesor osmjehnuvši. - Pa to svi znamo, zar ne? Gradonačelnik je odsutno klimnuo i pitao se, koji li mu je konkurent za fotelju podmetnuo ovaj vražji monolit. I zbog čega? Što misli postići s time? Kako to, da baš nitko nije vidio njegovo postavljanje? Jer poprilično je visok i mora biti težak. Čini se da je od neke vrste željeza, a to znači ... - Udari malo čekićem po njemu - naredi Gradonačelnik čovjeku koji je mjerio monolit i koji je za pojasom nosio čitavu malu priručnu trgovinu alatima. - Da čujemo kako zvuči. Gomila uzdahne poput nekog velikog organizma, a Gradonačelnik se osmjehne: u centru je pažnje i to mu godi. Još kao klinac, kad je u školi bio predsjednik razreda, volio je osjećaj važnosti koji je dolazio zajedno sa titulom. Radnik, kojemu je dao zapovijed, a koji je inače radio na održavanju Vijećnice, osmjehne se naređenju, ali ni ne pomisli protusloviti. Poslušno i polako, osjećajući radoznale poglede na sebi i uživajući u njima jer zasjenio je i samog Gradonačelnika, povuče čekić iz utoke koja mu je prianjala uz desno bedro. Podigne ruku u kojoj je držao čekić u zrak i zastane, uživajući u trenutku slave. Zatim lagano, bojeći se da ne ošteti monolit, kucne po njemu. - Hajde! - reče nestrpljivo Gradonačelnik. - Udari već jednom! - Jesam. - Što jesi? - Udario - Nisi! - otrese se Gradonačelnik: tko je on da proturječi njemu, Gradonačelniku? - Jesam - tvrdoglavo ponovi domar. - Kucnuo sam čekićem! - Da si kucnuo - osmjehujući se nadmoćno reče Gradonačelnik - svi bi čuli. A nismo čuli ništa. Kucni malo jače! Domar Vijećnice klimne i ovaj put visoko podigne ruku i snažno udari po crnom i tajanstvenom monolitu. Ovog su puta svi radoznali promatrači mogli vidjeti udarac čekića po crnini monolita. Ali nitko nije čuo nikakav zvuk. Ništa. Baš kao da čekićem udario po gomili perja. Nikakav se zvuk nije oteo sa površine monolita. Tajanstveno i prijeteći bezvučno samo je stršio prema plavom nebu. - Ništa - promuca Gradonačelnik u nevjerici. - Pa rekao sam - slavodobitno primijeti domar Vijećnice i doda ne mogavši se suzdržati: - Ali niste vjerovali. - To nisu čista posla - reče jedna sredovječna domaćica i prekriži se: torba, sa kojom se uputila na tržnicu, podrhtavala je u njenim rukama. - Daj čekić! - zapovijedi Gradonačelnik. Domar mu bez riječi pruži traženu alatku. Dok je pružao čekić Gradonačelniku, malo je oborio glavu, da mu Gradonačelnik ne ugleda trijumf u očima. Jer domar je znao, kako se Gradonačelnik silno neugodno osjeća i kako tešku i neumoljivu tišinu monolita prima kao udarac svom ponosu. Gradonačelnik duboko udahne, a veliki mu trbuh zadrhti, pa svom snagom koju je pronašao u sebi, udari čekićem po crnom monolitu. Tišina je glasno odjeknula. - Ovo je da čovjek ne povjeruje - promrmlja Gradonačelnik. - Da nismo, možda, svi podlegli kolektivnoj psihozi? - Što to znači? - upita domar. - Nije važno - reče Gradonačelnik. - Od čega li je ova prokletinja? - Od neke legure, to je sigurno - reče domar. Gradonačelnik se još više približi monolitu i pažljivo pruživši ruku pomiluje tajanstveno crnilo. - Iznenađujuće, je li? - upita domar cereći se i više ni ne trudeći se prikrivati svoje veselje. - Pa on je topao - sa nevjericom uzvikne Gradonačelnik. - I sasvim se prijatno čovjek osjeća dok ga dodiruje - dobaci domar. Okupljeni ljudi u nevjerici su gledali u taj čudan predmet koji se ni od kuda stvorio i slušali napeto Gradonačelnikov razgovor sa domarom, a onda, kao na tajnu i nečujnu zapovijed, svi pohrle prema monolitu i počnu ga dodirivati, gladiti, milovati, kuckati, naslanjati se na toplo crnilo. - Lakše malo, gospodo! - uzviknuo je Gradonačelnik. - Ne znamo što je ovo i bolje je biti oprezan. Ali ga nitko nije slušao. Gradonačelnik se po prvi put u svom životu ne naljuti zbog toga što nitko ne obraća pažnju na njegove riječi. Trenutak oklijevajući, naglo se okrene na peti i počne probijati kroz mnoštvo prema Vijećnici. U svom će rashlađenom uredu uz kavu razmisliti o daljnjem djelovanju. Jer nešto mora poduzeti. Ne može ostaviti taj ogromni ... koji god da je vrag, da strši usred najprometnije šetnice u njegovom gradu. A da podnese ostavku? I brigu prepusti drugima? Još nije mu misao ni završila, a Gradonačelnik shvati što je pomislio i zaprepasti se. Koji mu je vrag? Zar će ga pobijediti nepoznati monolit? Nikad! Otvarajući vrata svog udobno namještenog i rashlađenog ureda, pomisli kako je to u konačnici ipak svejedno: i pobjeda i poraz. Ništa od toga neće biti važno za nekoliko godina. Ukoliko bi odstupio, mogao bi ... - Ma što je to sa mnom? - glasno se zapita Gradonačelnik. - Jesam li poludio? Posegne rukom i zgrčena i odlučna izraza lica, okrene dobro mu poznati broj. - Pošaljite svoje ljude i uklonite TO ispred moje Vijećnice! – zapovijedi i zavali se u udobnu fotelju. - Što je prije moguće. Ovo ima prioritet. Sve ostalo neka čeka! Spustivši slušalicu telefona još se dublje zavali u fotelju, očekujući onaj poznati osjećaj zadovoljstva kako ga preplavljuje, jer njegova se riječ sluša. Ali je ovog puta očekivao uzalud. Nije se uzbuđivao zbog toga. Osjećao je mir i zadovoljstvo i poriv da poput Amerikanaca stavi noge na veliki stol ispred sebe, što još nikad prije nije pomislio, pogotovo ne učinio. Ali ga misao nije uplašila, samo ga je zabavljala. Osmjehujući se ni na što nije mislio. Praznina u kojoj je po prvi put u svom životu uživao. Dva Nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", jer odnedavno su ova dva poduzeća spojili u jedno, duboko uzdahne: dan još nije pravo ni počeo, a već su na pomolu neprilike. - Što je? - upita ga Jerko, njegov zamjenik. Nadzornik Dadov koje su svi zvali Dado ispuštajući mu posljednje slovo iz prezimena, zavrti glavom. - Bio je Gradonačelnik - reče. - Shvatio sam. I? - Hoće da u odmah uklonimo neki monolit koji se preko noći stvorio ispred Vijećnice. - Monolit? - Dobro si čuo. - Koji se vrag događa? - To bih i ja volio znati – reče nadzornik Dadov ustajući. - Gradonačelnik želi da to odmah učinimo. - Ali ... - počne Jerko i pregrize riječ. - Da, znam - umorno reče Dado. - Svi su nam ljudi zauzeti oko onih vražjih stabala. - Sad se već skupila prilična gomila koji se bune - reče Jerko. - Traže da ostavimo stabla, da ih ne siječemo. Neki čak i prijete. - Prijete? Kako znaš? - Javili su mi prije petnaest minuta. - Idemo tamo - odluči Dado. U kolima, gdje su odmah uključili rashladni uređaj, polako su se kroz jutarnji saobraćaj probijali prema svom cilju. Nadzornik Dado je sjedio pored Jerka koji je šuteći namrgođeno vozio. Prosvjednici. Još i to? Što je to sa ljudima? Je li to zbog vrućine? Zar ne znaju da im je potrebna autobusna stanica? A autobusna stanica ne može biti na prometnici. Kako ne shvaćaju da moraju posjeći ta velika stabla, da bi na mjestu koje sad zauzimaju, iznikla moderna ostakljena autobusna stanica? Žele stanicu, a žele i stabla! E, pa, ne može ... - Evo nas - reče Jerko. Dok su izlazili iz kola pogledima su odmjeravali tridesetak ljudi koji su žagorili i onemogućavali radnike u obavljanju posla: sječi stabala. Kamioni sa kranovima-ljestvama bili su već parkirani pored stabala i ljudi su se samo trebali popeti i početi rezati gornje grane i posao bi otpočeo. A ovako ... Dado žalosno zatrese glavom i skoči na papučicu jednog od kamiona i podigne visoko ruku u zrak. - Narode! - vikne nadglasavajući žamor. - Molim za trenutak pažnje. - Kakvu ćemo sad novu laž čuti? - dobaci netko iz gomile. - Nije laž - Dado prikuje pogled na čovjeka koji je povikao. - Čini se da danas neće biti ništa od ovog posla. Možete se razići. - Neće biti ništa? - podrugljivo upita isti bukač. - I da se raziđemo? A kad mi odemo, vi lijepo posiječete ova nama draga stabla i smijuckate se nama glupim i lakovjernim budalama. - Nije tako, kunem vam se - reče Dadov nastojeći da mu glas zvuči što uvjerljivije. - Imamo neki hitan posao. - Kakav hitan posao? - Moramo ukloniti monolit. - Kakav monolit? - Ama ljudi! - očajnički poviče Dado. - Pa ne možemo se ovdje sad dovijeka raspravljati. - A zašto ne? - upita jedna djevojka. - Mi ne žurimo nigdje. Lepršavi se smijeh zaori i zaplovi prema nebu bez ijednog oblačka: biti će ovo još jedan strašno vruć dan. - Neki od nas imaju posla - reče Dado. - Eto zašto. - A neki od nas ga nemaju! - zagrmi jedan bradati tridesetogodišnjak. - Ali ne svojom krivnjom! Ponovo se žamor podiže iznad ljudskih glava, ali ovog puta drugačiji, težak, nelagodan. - Molim vas! - zavapi Dado. - Urazumite se. - Vi se urazumite! - vikne bradonja. - Zašto morate posjeći ova stabla? Zar ne možete vražju stanicu graditi malo niže? Ili više? Nego baš ovdje, gdje su ova krasna stabla! - Nisam ja odlučivao o tome gdje će se autobusna stanica graditi - tiho reče Dado. - Shvatite to. Samo izvršavam naređenja. - Koja se kose sa našim željama - odbrusi bradati mladić. - Ne uvažavate naše želje. - Pa nećemo ih danas sjeći - ponovi još jednom Dado. - Rekao sam vam to. - Jesi - podrugljivo reče ona djevojka. - I slagao si da ideš maknuti neki monolit. Ja dobro poznajem svoj grad i znam da u njemu nema ni jednog monolita. Varam li se? Odobravajući žamor okupljenih poprati djevojčine riječi. Svi su jedan drugom govorili kako nikad nigdje u gradu nisu vidjeli nikakav monolit. Ovaj laže. Čitava vlast ih laže. Neprekidno ih lažu i varaju i rade mimo njihovih želja. Ne obaziru se na njih. Sjete ih se samo kad su izbori i onda im obećavaju brda i doline. Prestali su vjerovati, više nikom ništa ne vjeruju. Pogotovo ljudima od vlasti. Koliko su ih puta slagali? Nadzornik Dado ih je nemoćno slušao, a zatim domahne svojim ljudima da se okupe oko njega. Sišao je sa papučice kamiona i pristupio osobnom automobilu brišući znojno lice. - Ništa nećemo postići nadmudrujući se sa njima - obavijesti svoje ljude, koji su se polukružno okupili oko njega. - Ne vjeruju nam. Ni ne krivim ih previše. Danas ne siječemo stabla. Idemo maknuti monolit. - Znači - promrmlja jedan od radnika – ipak postoji monolit. - Naravno da postoji! - obrecne se Dado na njega. - Ili i ti misliš da lažem? - Nikako, šefe - osmjehujući se odgovori čovjek. - Koliko je težak taj monolit? - upita jedan prosijedi velikih i požutjelih, posljedica pretjeranog pušenja, brkova. - Ne znam - odgovori Dado. - Ali visok je oko tri metra. Ne bi trebao biti pretežak za ovu dizalicu. Svi su pogledali za njegovim prstom kojim je upirao u rečenu dizalicu, iako su je svi, naravno, dobro poznavali. - Ulazite u kola i krećemo pred Vijećnicu - naredi nadzornik Dado glasno, da bude siguran kako ga svi okupljeni čuju. Začuđeni prosvjednici gledali su kako radnici sakupljaju svoje alatke, uskaču u kamione-dizalice ne vjerujući da se to događa. Konačno su sva tri kamiona zagrmjela motorima i polako krenula praćena nepovjerljivim pogledima prosvjednika. - Odlaze - reče jedan. - Ali će se vratiti! - čvrsto reče bradati mladić. - Ne vjerujem pasjim sinovima! Odobravajući žamor poprati razilaženje prosvjednika. Više nemaju što ovdje tražiti. Razlog njihovog okupljanja je nestao. Iznenada. A sutra ... pa, sutra je novi dan, zar ne? Tri Stojeći ispred same Vijećnice, privukla ga je žamoreća ljudska gomila, radoznalost se probudila u njemu, ali joj nije odmah želio udovoljiti, Milojko, pravog imena Milivoj, je sa novinama u ruci gledao u gomilu ljudi koja je rasla ispred njegovih očiju. Postajala je sve veća i sve glasnija. Milojkov se pogled prikovao za vrh monolita koji se crnio iznad ljudskih glava. Kao i svi ostali, i on se pitao koji li bi to vrag morao biti? Ali nije želio pridružiti se gomili, postati dio nje. Oduvijek je mrzio gomilu, obično krdo, kako je on to nazivao. Volio je samoću i osjećao se neugodno među mnoštvom. Zbog toga nikad nije odlazio na mjesta gdje se okuplja mnogo ljudi. Nikad u svom životu nije bio na nogometnoj utakmici. Jedino mjesto na kojem je mogao otrpjeti mnoštvo ljudi oko sebe, bilo je kino. Zavaljen udobno u svojoj stolici, pratio bi radnju filma i isključio se od mnoštva oko sebe. Prestali bi svi ti ljudi postojati. Bio je sam. Sa junacima na filmskom platnu. Milojko se pitao, prići ili ne monolitu, ali se onda zbog toga ljutne na samog sebe. Osjećao je kao da ga monolit zove. Zar će udovoljiti tako priprostoj znatiželji? Neće! Baš ga briga što je ona crna gromada. Krene lagano se udaljavajući i raširi novine, da bi preletio pogledom po naslovima. Dvoje mrtvih u prevrtanju automobila na samom ulazu u grad. Tučnjava u noćnom baru. Pijani nasilnik pretukao majku i suprugu. Lokalni političar osumnjičen da je primao mito. Požar kod ... Milojko otpuhne i odbaci novine u prvi koš za smeće na kojeg je naišao. Uvijek se pristojno ponašaj, bio je njegov moto. Ne privlači nepotrebno pažnju na sebe. Sad je već bio prilično udaljen od one gomile, ali je i dalje njen žamor dopirao do njega. Tiho, jedva čujno. Kao da ga zove. Još dvije ulice i stići će na odredište. Kad mu je njegov ortak javio lokaciju stana kojeg treba opelješiti, Milojko se malo ljutnuo. I prvi put podviknuo na svog ortaka koji mu je dojavljivao koji su i kad su stanovi prazni. - Čovječe! - ljutnuo se Milojko . - Pa to je u strogom centru grada. - Neka te to ne brine - rekao je njegov partner. - Sasvim sam siguran da se stanari neće vratiti još nekoliko dana. Ta je informacija potvrđena. - Ma ne brine me to - rekao je Milojko . - Stan je u strogom centru i tu je uvijek opasno raditi. Pa znaš to i sam. - Znam - priznao je ortak. - Ali mislio sam, ovog puta možemo učiniti iznimku. - Zbog čega? - upitao je Milojko . - Pa zbog monolita. - Kakvog monolita? - Milojko je tad prvi put čuo za čudo koje se pojavilo usred noći ispred Vijećnice. - Koga briga za to! - obrecnuo se ortak. - Svi su okupirani monolitom, svi kao začarani bulje u njega. Prepuno je ljudi i pajkana tamo, nitko na ništa drugo niti ne misli. Idealan je trenutak za naš posao. - Moj posao - rekao je kiselo Milojko. - Ja riskiram. - Prođi pored Vijećnice - preporučio mu je ortak. - Pogledaj situaciju, ocijeni je i odluči što ćeš dalje. Pozdrav! Milojko je strpao mobitel u džep laganih platnenih hlača i uputio se prema rečenom mjestu i uvjerio se da njegov ortak ima pravo. Situacija je više nego pogodna. Svi bulje u to čudo, uključivši, kako se čini, i sve pandure u gradu. Učiniti će to. Očistiti će stan i kad plijen spremi na sigurno mjesto, vratiti se i pogledati monolit, doznati o čemu se to radi. Milojko se popne dva kata i osluhne na tihom stubištu: ništa se ne čuje. Osim lagane glazbe koja dopire sa vrha peterokatnice. Ništa ga ne sprečava ući. Samo da otključa vrata, što je za takvog majstora sitnica i za čas će obaviti posao. Umjesto da otključa vrata, Milojko se naglo okrene i spusti niz stepenice. Kasnije. Kasnije će to učiniti. Prvo će se vratiti do monolita, probiti se kroz mnoštvo koje prezire i dotaknuti monolit. Odjednom je osjetio silnu želju za tim dodirom i znao je da, ukoliko ne udovolji toj nerazumnoj želji, neće moći ni posao obaviti kako treba. A to nije želio. Nikako. Bio je najvještiji provalnik i lopov u gradu. Radio je svoj posao već gotovo trideset godina, počeo je kao dvanaestogodišnjak i još nikad nije bio uhvaćen na djelu. Bio je bez dosjea. I ponosio se time. Silno ponosio, jer koliko zna, jedini je u čitavom gradu toliko uspješan. Naravno da su ga sumnjičili, ali nikad mu ništa nisu uspjeli dokazati. Ugleda iz daljine gomilu ljudi koja je još više narasla i požuri prema njoj. Što prije dotakne vražji monolit, prije će se vratiti na posao. Upotrijebivši svoja široka i snažna ramena, probijao se grubo prema svom cilju, pristojno se osmjehujući ljudima koje bi odgurnuo, pa se oni nisu ljutili. Naprotiv, kao da su shvaćali njegovu želju, prijazno bi mu se osmjehivali. I onda se nađe točno ispred crnog i visokog monolita i više nije bilo ni jednog ljudskog tijela kojeg bi bilo potrebno odgurnuti. Zaprepastilo ga crnilo predmeta. Takvu crnu boju nije još nikad vidio. Oprezno, podsmjehujući se samom sebi zbog toga, Milojko pruži ruku i pritisne dlan na crnilo pred njime. Tijelom mu prostruja topli val. Uživao je u njemu beskrajno i želio da trenutak potraje. Samo je to bilo važno. Ništa više. Ali ga iz sanjarenja i divne opuštenost otrgne glas koji mu je grmio u samo uho: - Dosta je bilo! - vikao mu je mladi policajac, sa zaprepaštenjem je Milojko ustanovio jedva otvorivši oči. - Daj i drugima priliku. Milojko se zbunjeno osmjehne i bez riječi protesta napusti mjesto na kojem se osjećao ugodno kao nikad do tada. Progura se ponovo kroz gomilu, ovaj put u suprotnom smjeru. Stane na sam rub gomile, izvadi mobitel iz džepa i nazove ortaka. - Predomislio sam se - reče glasom kojem se nije moglo proturječiti i ne primjećujući uopće okolinu. - Neću obaviti posao! - Ustrtario si se ... - začuje i prekine vezu: nije ga briga što njegov ortak misli o njemu. Snažan zvuk automobilske sirene ga vrati u sadašnjost. Milojko pogleda iznenađeno: pa ovo je strogo pješačka zona. Od kud automobil ovdje? A onda ugleda kamione sa dizalicama i sve mu postane jasno. Ukloniti će monolit! I osjeti silnu uznemirenost zbog toga. Zatim nastupi žalost. Pa sve to nadvlada radoznalost. Kako će se događaji ovog vrućeg jutra dalje odvijati? Pričekati će. Pogledati. Ionako se ispred njega pruža dan bez obaveza. Udovoljiti će svojoj radoznalosti. Nagonski se pomakne malo u stranu, dalje od gomile, ali nije osjećao da ga gomila smeta, više se pomaknuo navike radi koje se dugi niz godina pridržava. Gledao je kako policija blago i obzirno, što mu je bilo nadasve čudno, moli ljude da oslobodi prostor, dok su prema monolitu puževom brzinom pristizala kola "Parkova, nasada i čistoće". Četiri Nadzornik Dado, praćen u stopu od svog zamjenika Jerka, kao izbačen iz katapulta iskoči iz kola i požuri prema monolitu nepovjerljivo ga gledajući. Velika skupina ljudi, koja je do maloprije žagorila, odjednom se utiša i svi se zagledaju u Dadu. Postavši svjestan toga, Dado se nelagodno osmjehne i priđe monolitu. Pruži ruku i položi dlan na neobično crnilo. Neobična mu toplina projuri tijelom poput električnog šoka. Osjećao se jako dobro stojeći tako pored monolita sa dlanom na njemu, primajući neobičnu toplinu, ali je krajičkom opuštene svijesti znao da ne može previše dugo uživati u ovom trenutku. Njegovi ljudi čekaju. Gradonačelnik čeka. I ova gomila radoznalaca čeka. Svi čekaju na njegovu odluku. Skupivši snagu, odlučno odmakne dlan sa monolita i okrene e prema svojim ljudima. - Idemo, momci! - podvikne raspoloženo. - Znate svoj posao. Znali su ga. Pod znatiželjnim pogledima svih prisutnih, radnici priđu monolitu i otpočnu sa pripremama. Činilo se kao da otežu posao. Često bi dodirivali monolit i zatim potiho između sebe izmjenjivali primjedbe. Stojeći pored njih i nadgledajući vezivanje-pričvršćivanje monolita, Dado primijeti Gradonačelnika kako sporim koracima izlazi iz Vijećnice i krene mu u susret. - Dobro jutro, gospodine Gradonačelniče - reče rukujući se sa njim. - Moji su ljudi upravo otpočeli sa pripremama. - Vidim - reče Gradonačelnik. - Brzo ste stigli. - Nastojali smo. - A ona stabla na budućoj autobusnoj stanici? Nisu posječena? - Naravno da nisu - odgovori Dado začudivši se Gradonačelnikovom pitanju. - Kako ih posjeći i istovremeno biti i ovdje? Rekli ste da je ovo prioritetno. - Drago mi je da ih niste posjekli - reče Gradonačelnik, a širokim mu licem preleti brzi osmjeh. Dado se po drugi put u veoma kratkom vremenskom razdoblju iznenadi. Ali iznenadi se još i više, kad shvati kako je i njemu drago što ona stabla nisu posječena, što još žive, što se još uvijek ponosno uzdižu prema plavom nebu bez ijednog oblačka. - Neobično - tiho promrmlja. - Toliko gužve, a sve je to nepotrebno. Može se ... - Istina - prihvati Gradonačelnik, iako Dado ne završi rečenicu. - Sve je to nepotrebno. I ova istraga. - Koja istraga? - Istražuju tko je postavio monolit ispred Vijećnice - odgovori Gradonačelnik. - Telefonirali su iz Glavnog grada i naredili mi da to otkrijem. Prebacio sam tu dužnost na Prvu policijsku stanicu. - Zar se nečeg boje? - upita Dado. - Boje? - Gradonačelnik ga pogleda. – Mislite terorizma? Ne znam. Ali prirodno je da žele znati odakle se pojavio ili tko ga je postavio, zar ne? - Jest, prirodno je - složi se Dado. - Iako, meni baš i ne smeta. - Ne smeta ni meni - reče Gradonačelnik. - Konačno, usred Pariza su stavili onu piramidu i ljudi su se onda bunili, a sad je svima drago što je staklena piramida tamo. - Mislite da bi ljudi i ovo zavoljeli? - upita Dado. - Ne moram misliti - odgovori Gradonačelnik. - Pogledajte malo bolje. Svi ushićeno gledaju u taj predmet. Svi su znatiželjni. A neki, bogami, i sretni. - Istina - prizna Dado, nakon što je pogledom prošarao po gomili koja je i dalje pratila svaki pokret njegovih ljudi koji su čeličnim sajlama vezivali monolit privodeći posao kraju. - Nitko nije namršten, svi se smiješe. Kao ... - Kao ... što? - ponuka ga Gradonačelnik. - Kao da su sretni - reče Dado. - Izgledaju kao da nemaju nikakvih briga. - Baš tako! - I nekako su silno blagi. - I ja sam to primijetio - reče Gradonačelnik. - Svi su silno učtivi, smiješe se jedan drugom. Nema naguravanja, nema psovki, nema nervoze. A sunce udara po njima baš kao i svih ostalih dana. A dobro znate kako su se ponašali posljednjih dana, od kad su počele ove nesnosne vrućine. Dado klimne. Nije bilo potrebe govoriti. Posljednjih je dana u gradu vladala prava pošast sitnih, ali i krupnih prekršaja. Ljudi bi se posvađali zbog sitnice, a posljedice su znale biti kobne. Razbijena lubanja, nož u trbuhu …Saobraćajnih je nesreća bilo čak 40% više nego inače. Hitna je pomoć, baš kao i policija, neprestano imala posla. Danonoćno su gradom odjekivale njihove upozoravajuće i iritirajuće sirene. - Vrućina - zamišljeno reče Dado brišući znojno čelo. - Sve je to zbog ove proklete vrućine. Pa blizu je 40 stupnjeva, a kažu da će biti i gore. - Svake će godine biti sve toplije - tiho reče Gradonačelnik. - A što će vrućina donijeti sa sobom, ne smijem ni pomisliti. Dado htjede nešto reći, ali zašuti vidjevši svog zamjenika Jerka kako im krupnim koracima prilazi. - Što je? - upita Dado. - Gotovo je - reče Jerko. - Privezali smo ga. Da ga podignemo? - Naravno - reče Gradonačelnik. - Samo pažljivo. Bilo bi šteta oštetiti ga. - Podignite ga, pa da krenemo - zapovijedi Dado. Jerko klimne, pa još jednom pozdravljajući klimne Gradonačelniku i vrati se ljudima koji su čekali. - Idemo! - vikne. - Dižite ga! Dizaličar uključi dizalicu i moćan šum poput grmljavine podiže se u vruće jutro. Čelične se sajle zategnu oko monolita. - Diži! - vikne nestrpljivo Jerko, osjećajući na sebi poglede Gradonačelnika i Dade: neće, valjda, baš sad dizalica zakazati? - Ne ide! - vikne dizaličar prema Jerku sjedeći gore visoko iznad ljudskih glava. - Ne pomiče se. - Kako ne ide? Pojačaj! - Jesam, svom snagom. I ne ide. Ne podiže se ni milimetar. - Pa koliko je to teško? - Odakle da ja to znam? – obrecne se dizaličar. - Polako - reče Jerko. - Smirimo se. Daj, pojačaj to koliko god se usuđuješ. - Na vašu odgovornost - reče dizaličar. Zatečen, Jerko je kratko oklijevao, a onda odlučno klimne. - Na moju odgovornost - čvrsto reče. - OK, šefe! - Dizaličar se naceri. - Da vidimo što ova bebica može. Odmah zatim počne povlačiti polugu prema sebi uz napetu pažnju svih prisutnih. Nakon dugotrajnog brujanja motora, stražnji dio kamiona-dizalice odjednom se nađe u zraku. Dizaličar uplašeno oduzme gas. Stražnji dio kamiona-dizalice tresne na ugrijane ploče kojima je bila popločana čitava dugačka šetnica. - Jeste li vidjeli? - upita uplašeno. – Jeste li vidjeli? Pa to mora da je vraški teško! Umalo da se nisam prevrnuo! Pet Gradonačelnik prvi uđe u prostoriju za zastanke, a odmah za njim uđu i ostali, pozvani i nepozvani. Gradonačelnik uopće ne obrati pažnju na to, kao da je navikao na sastancima u Vijećnici vidjeti i nepoznata lica. Kad se okrenuo, pozvavši sa sobom Dadu i Jerka, svi oko njih koji su čuli Gradonačelnikov poziv da razgovor nastave u klimatiziranoj prostoriji Vijećnice, krenu za njima. Kao da je Gradonačelnik i njih pozvao. Poznat po naprasitosti, sad je svojom neuobičajenom blagošću ostavljao čudan dojam. Ljudi su to napola šapućući komentirali. Gradonačelnik ih je, naravno, čuo, ali nije mario. Nekako ga nije bila briga što govore o njemu. - Sjednite, gospodo - prijateljski reče. - Da razmislimo što ćemo dalje. - Moj je čovjek dao sve od sebe – osjeti se pozvanim da reče Jerko, pa se i sam iznenadi. – Svi ste vidjeli, zar ne? - Jesmo - prizna Dado. - Što sad, gospodine Gradonačelniče? - Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Gradonačelnik na njihovo zaprepaštenje: bilo je to prvi put u Gradonačelnikovoj karijeri da je priznao takvog što. - Možda veća, jača dizalica? - predloži Dado. - Možemo pokušati - pomirljivo reče Jerko. - Ne vjerujete u uspjeh? – upita ga Gradonačelnik. - Ne znam, gospodine Gradonačelniče. Nekako sumnjam u uspjeh. - Zašto? - Ne znam. - Mnogo toga ne znate - reče smijući se Gradonačelnik: svi u prostoriji se pomirljivo osmjehnu. – Netko će valjda i za ovo pronaći rješenje. - Zašto uopće maknuti tu stvar? - upita netko glasno. - Tko ste vi? - upita ga Gradonačelnik. - Marijan Mraz - odgovori čovjek tridesetih godina crne kose i crnih blagih očiju, ustane sa stolice na koju je tek sjeo. - Novinar. - Ah, novinar - promrmlja Gradonačelnik. - Ništa se ne može događati bez vas. Nažalost. Svi se u prostoriji nasmiju, jer bilo je svima jasno kako je primjedba rečena u savršenom duhu prijateljstva. Nimalo zlobe nije bilo u njoj. - Uskoro će dvanaest sati - primijeti tajnica Gradonačelnika, visoka i lijepa i mlada, naginjući se prema Gradonačelniku. - Pa što onda? - upita on. - Tražili su da ih izvijestite u podne. - Izvijestim? - upita Gradonačelnik. - Tko je tražio? - Gospodine Gradonačelniče! - uzvikne prijekorno tajnica. - Pa niste valjda zaboravili na zahtjev iz Glavnog grada? - Ah to ... - promrmlja Gradonačelnik prisjetivši se naređenja kojeg je primio prije nekoliko sati iz Glavnog grada. - Neka čekaju. Što si umišljaju? Da možemo problem riješiti dok zapucketaš prstima? - Imamo li uopće problem? - upita novinar Mraz. - Kako to mislite? - zbunjeno upita Gradonačelnik. - Pa, gospodine Gradonačelniče, dovoljno je pogledati kroz prozor i baciti pogled na ljude oko monolita - reče novinar ponovo ustajući i rukom pokazujući na zatvorene prozore: klima-uređaji tiho su preli i rashlađivali zrak. - Ljudi su sretni, smireni. Vole monolit. - Čudno je, ali moram priznati da je tako - reče Jerko: sjeti se osmjeha na licima oko sebe, kad je postalo jasno kako ne mogu ukloniti monolit. - Čak se ni ja nisam naljutio zbog neuspješnog pokušaja pomicanja te stvari. - Mislite ... - tiho upita Gradonačelnik. - To je sasvim sigurno - reče novinar. - Djeluje na ljude. Monolit na neki način djeluje na ljude. Na nas! - Čini ljude blagim - umiješa se u razgovor i Dado, nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", a licem mu treperio osmjeh. - Eto i vi, gospodine Gradonačelniče ... - Što ja? - uskoči pitanjem Gradonačelnik. - Pa, gospodine - odgovori s osmjehom Dado - svi u gradu znaju kako niste baš skloni raspravljanju. - Hoćete reći da sam autokrat? - Eto, vidite - izbjegne pitanje Dado. - Niste se čak ni namrštili. Nema ljutnje. - I mislite da je to zbog monolita? - upita Gradonačelnik. - Zbog njegove prisutnosti? - Ja ne vidim neki drugi razlog - polako i razgovijetno reče novinar Mraz. -A vi, gospodine Gradonačelniče? Jutro se polako odmatalo, podne se približavalo, postajalo je sve toplije, sunce je sve jače pržilo, ali kao da to nikom nije smetalo. Ljudi su brisali znoj sa zažarenih, ali i savršeno smirenih lica. Nitko se nije uzrujavao, nitko nije psovao vrućinu, nitko se nije žalio. Usprkos pakleno vrućem danu, rijeke su se ljudi slijevale prema centru grada, gradskoj glavnoj šetnici, prema monolitu. Vijest o čudnoj pojavi usmeno se brzinom munje proširila gradom. U devet je sati bilo objavljeno i sa lokalnog radija. Zatim je vijest o monolitu ponavljana svakog sata. Svi koji nisu bili sputani poslom ili nekom drugom obavezom, hodali su prema centru grada u želji vidjeti, dotaknuti monolit. Šest U pet je sati poslijepodne postalo jasno: monolit ostaje na mjestu na kojem se stvorio. Stojeći pored telefona i namjeravajući zvati Glavni grad, Gradonačelnik se mirno osmjehivao. Ništa se više nije moglo učiniti. Gradonačelnik je zbog toga osjećao duševni mir. Točno, nije u podne podnio raport kako su izvolijevali zahtijevati, jer upravo su to i tražili iz Glavnog grada, ali sad je mogao istinito reći kako je pokušao sve što je u njegovoj moći ne bi li makli monolit. I nije uspio. Ali nije zbog neuspjeha osjećao loše raspoloženje, naprotiv, osjećao se sjajno, baš kao da je izvojevao veliku i slavnu pobjedu! Naredio je da pozovu najveću dizalicu i svi su nestrpljivo čekali da ta grdosija konačno stigne tamo gdje nikad prije nije bila: na gradsku šetnicu. Poslijepodne je užareno i tromo odmicalo, a ljudska gomila postajala sve veće i veća. Kad se ogromna dizalica konačno pojavila oprezno mileći kroz nepresušnu rijeku znojnih ljudi, svi su uglas povikali, protestirajući. Građani su voljeli monolit, bilo je očito. Naravno, ni ogromna dizalica ništa nije učinila. Monolit je i dalje uporno stajao na mjestu. Ništa što su u gradu imali, nije ga moglo pomaknuti. Sad, dok stoji pored telefona namjeravajući nazvati Glavni grad sa kojim baš i nije imao dobru suradnju, Gradonačelnik je to znao. Govoriti će istinu, to je bilo važno. Naravno, neće ni spomenuti da mu je silno drago što monolit ostaje, što će ga moći svakodnevno gledati i ... što i? Nije znao, ali nije ni mario. Glavno da je monolit tu. Ispred njega, Gradonačelnika i ljudi koje on predstavlja i kojima služi. Gradonačelnik prestane sa sjetnim razmišljanjima i odlučno utipka pozivni broj Glavnog grada, pa broj ureda predsjednika Vlade. Naravno, nije se odmah javio sam predsjednik Vlade, pa je strpljivo i sasvim mirno sačekao njegovo javljanje. - Zar se nismo dogovorili za razgovor u dvanaest sati? - nabusito upita predsjednik Vlade, ne mareći za učtivost, po kojoj ionako nije bio poznat. - U podne nisam imao što javiti - otresito reče Gradonačelnik i zastane, zamišljajući ugojeno lice predsjednika Vlade, njegove hladne zelene oči, čiji ga je pogled podsjećao na pogled morskog psa i namjerno više ništa ne doda. - A sad imate? - upita predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne: prva je runda odigrana u njegovu korist. - Ne previše - kratko reče. - Moram li izvlačiti pojedinosti? - upita nestrpljivo predsjednik Vlade. - Shvatili smo, gledajući na televiziji, da niste uspjeli ukloniti monolit. Jeste li sve, baš sve pokušali? - Jesmo - reče Gradonačelnik. - Baš sve. Dovukli smo najjaču ... - Poznato nam je to - prekine ga nabusiti predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne. - Što ima još? - Ništa - kratko odgovori Gradonačelnik, pa ne izdrži, već upita, namjerno ispuštajući ono obavezno "gospodine predsjedniče": - Što bi bilo? - Zar ga ne ispitujete? - upita predsjednik Vlade. - Što dalje poduzimate? - Kako da ga ispitujemo? - Zar vam direktiva mora doći od nas? - zareži predsjednik Vlade. - Niste se sjetili uzeti komadić i uzorka monolita i ispitati ga u nekom laboratoriju? Gradonačelnik samo što ne prasne u smijeh. Sjeti se kako su se prije tri sata, dok su čekali na dizalicu, oko monolita sjatili razni ljudi u policijskim odorama, a mnogi i u običnoj, civilnoj odjeći, a koji su očito zapovijedali operacijom. Kuckali su raznim alatkama koje Gradonačelnik nikad prije nije vidio, nije ni znao da postoje, kuckali po monolitu koji nije odgovarao, nije se čulo udaranje po njemu, baš kao da udaraju po vrućem zraku. Mazali su ga nekom tekućinom, valjda očekujući bilo kakvu reakciju. Koja je izostala. Zatim su pokušali izrezati komadić tog tajanstvenog crnila, ali se snažna električna pila nije pokrenula. Donijeli su drugu i ista se stvar dogodila. Zatim treću i tek tada su priznali, jer su morali priznati, kako monolit na neki njima neshvatljiv način posjeduje samoobranu. - To je sasvim nemoguće, gospodine predsjedniče - reče sa zadovoljstvom. - Nema tog alata koji ga može rezati. Policija je pokušala. - Policija? I nisu uspjeli? - Nisu. - Hm! - Duga šutnja se produžila, a onda se začuje odlučan i tvrd glas predsjednika Vlade. - Konzultirati ću se sa generalom Jakim. Nakon konzultacija, poslati ću ga k vama. I njegovu pratnju. On će riješiti problem. - Naravno, gospodine predsjedniče - raspoloženo odgovori Gradonačelnik: postalo mu je jasno kako monolit više nije njegova briga, samo mu je to bilo važno i ni malo ga nije bilo briga, što je naduti predsjednik Vlade prekinuo njihov razgovor ni ne pozdravivši se. Osmjehujući se neprestano, Gradonačelnik lagano spusti slušalicu i odluči otići kući. Što će ovdje? Ništa ne može učiniti. Neka sutra general Jaki i njegova svita razbija glavu oko problema. Njemu je dosta. Želi mir, samo mir i ništa više. I nije mu bilo jasno, kako je sve ove godine mogao ostajati u uredu i do osam sati navečer, a ponekad i duže. Zar mu nije ljepše sa obitelji? Sedam Čitavog je svog života general Jaki vjerovao u element iznenađenja na kojemu je uvijek kad bi to bilo imalo moguće, počivala njegova taktika. Sjedeći u džipu koji se nalazio na čelu kolone od šest kamiona prepunih vojnika, i sa još jednim džipom na začelju, general Jaki zadovoljno klimne: četiri sata i petnaest je ujutro i stižu točno kako je on planirao. Element iznenađenja još je jednom na djelu u njegovoj vojničkoj karijeri. - Jeste li razumjeli? - upitao ga je predsjednik Vlade jučer: sunce je upravo zalazilo i njegove su umiruće zrake obasjavale ured u kojeg je general bio pozvan. - Potpuno razumio, gospodine predsjedniče - odsječno je odgovorio general Jaki. - Nećete me razočarati? - Neću vas razočarati! - Što mislite poduzeti? - Kao prvo - rekao je general Jaki, a sive mu se obrve namrštile, usko izbrijano lice postalo tvrdo - onemogućiti ću civilima da se motaju oko tog nepoznatog predmeta. - Kako to mislite izvesti? - upitao je predsjednik Vlade. - Ne bih želio da se pomisli kako provodimo vojni teror nad civilima. - Prepustite to meni, gospodine predsjedniče - mirno je rekao general Jaki. - Nitko se neće žaliti. Neće biti prekomjerne sila. - Prekomjerne? - Predsjednik je Vlade zavrtio glavom. – Volio bih da je ni ne bude. Valjda silu ne možemo sasvim izbjeći. Budite oprezni ... - Bez brige, gospodine predsjedniče - rekao je general ustajući: osjetio je kako je razgovor gotov. I evo ga, upravo su se dovezli u blizinu prokletog monolita koji se sjajio u noći obasjan odlazećim polumjesecom. Kad su bili udaljeni još oko pedeset metara od tamnog monolita, general podigne ruku i zaustavi kolonu: dovoljno su se približili. Na njegovo iznenađenje, primijeti i u ovaj rani sat nekolicinu ljudi koji su se nalazili oko monolita. Još jedan sat i početi će svitati: dovoljno je vremena za obavljanje potrebnih radnji. General iskoči iz džipa prije nego li je motor utihnuo i domahne poručniku. - Prvo - naredi odrješito - postavite punktove na svakoj prilaznoj ulici i nikog ne propuštajte ovamo. Drugo, odredite grupu vojnika koji će rastjerati radoznale građane. Bez grubosti. Treće, bodljikavom žicom ogradite prostor na kojemu se nalazi prokleti monolit. Neka to izvrše tako, da imamo prilaz monolitu. I nitko, baš nitko, osim onih koji će razapinjati žicu oko te prokletinje, neka se ne približava. Sve jasno? - Na zapovijed, gospodine generale! - Poručnik kruto salutira i okrene se na peti, pa se brzo udalji da što prije izda naređenja vojnicima koji su poskakali iz utroba kamiona i strpljivo čekali u mraku: pogledom je samo okrznuo monolit, ne usuđujući se duže ga gledati. General zapali cigaretu i sa uživanjem povuče dim. Mirno je otpuhivao dim za dimom, dok je gledao kako se njegova naređenja izvršavaju. Uskoro više nije bilo radoznalaca oko monolita, a šest je vojnika ubrzano okruživalo monolit bodljikavom žicom. Palio je treću cigaretu u neprekidnom nizu, bio je lančani pušač, kad mu se približi mladi poručnik. Zaustavi se na propisanoj udaljenost i salutira. - Gospodine generale! - zagrmi u rano jutro. - Vaša su naređenja izvršena. - Odlično! - pohvali ga general i poručnik se osmjehne. - A sad, one vojnike koji su razapinjali žicu, smjesta pošaljite džipom natrag. - Natrag, gospodine generale? - zbunjeno upita poručnik. - Da, natrag - potvrdi general: predosjećao je pitanje i nije mu se iznenadio. - Natrag u Glavni grad. - Gospodine generale, zar niste zadovoljni... - Sasvim sam zadovoljan, poručniče - prekine ga general Jaki, pa poručnika ponudi cigaretom, koju poručnik prihvati, pa objasni: - Vidite, čini se da ova prokletinja nekako djeluje na ljude. Čini ih blagim. A nama ne trebaju blagi vojnici, zar ne? Zbunjeni poručnik samo zavrti glavom. - Dečki koji su razapeli žicu, gotovi su ovdje sa poslom - obavijesti ga general. - Sad su beskorisni. Vjerojatno je prokleti monolit i na njih utjecao, kao i na sve ostale. Jasno? - Jasno, gospodine generale! - Poručnik salutira. - Odmah ću proslijediti vaše naređenje. General zadovoljno klimne. Sve je već izvršeno, što je trebalo izvršiti. Trebali su to odmah učiniti, još jučer, istog trena kad monolit pojavio. Ograditi prostor oko nepoznatog predmeta nepoznatog porijekla i kako se ispostavilo, nepoznatog djelovanja. Monolit koji ljude čini mekanima. Mekušcima. Da nazove to pravim i odvratnim imenom: čini ih pacifistima. Kome je to u interesu? Vojsci sigurno nije! A onda general pomisli na mogućnost postavljanja monolita u neprijateljski ( ako ga ikad bude bilo ) grad i pusti ga djelovati ... Možda bi monolit odvalio veliki posao umjesto vojnika. Bez žrtava! Mogli bi ... Stojeći pored džipa i pušeći jednu cigaretu za drugom, generalove su oči blistale zadovoljstvom. Svašta je moguće s prokletim monolitom u svojoj vlasti! Ali, kako ga podčiniti, a da ... Prve su zrake sunca izronile na Istoku, još je jedan vrući dan otpočinjao. Osam Gradonačelnik se probudi ranije nego obično. Trenutak je mirno ležao i osluškivao tiho disanje pored sebe. Njegova je supruga spavala ležeći na desnom boku i Gradonačelnik joj je promatrao opušteno lice, prisjećajući se kako je nekad, prije dvadeset i sedam godina izgledala. I osmjehne se prema novom danu. Onda se sjeti monolita i bez trena oklijevanja izvuče se iz kreveta i teškim korakom pođe u kupaonicu. Nije se uspio odmoriti, shvati, dok ga je prijatan mlaz milovao po licu, leđima, grudima. Brijući se, osjeti neki neobjašnjiv nemir. Jesu li vojnici stigli? Što su uradili monolitu? Nisu ga valjda oštetili. Vojska drugo i ne zna, nego samo uništavati. Razaranje i kaos njen je posao, a ljudi koji ga obavljaju posebna su sorta. Što manje s njima imati posla, najbolje je. Vojska je u njegovom gradu. A to nikad nije dobro. Gradonačelnik završi sa priprema, pa usprkos vrućini koja je već otpočela svojim terorom, veže pažljivo čvor na kravati. Izađe iz kuće, a da nikog od ukućana nije probudio. Uđe u kola i polako krene prema centru, prema Vijećnici. Kuća mu se nalazila na periferiji grada okružena zelenilom koje je brzo nestajalo. I drugi su dolazili ovdje graditi i ono što je nekad bila lijepa i čista šuma, uskoro je postalo veliko gradilište, a otpadni je materijal nagrđivao inače idiličan prizor. Nije se ljutio zbog toga ... do jutros. Sad iznenada sa mržnjom pogleda na gomilu šute nemarno odbačeno u zelenilo. Poput sive šake na zelenom licu. Bolan prizor. Koje li to budale rade? Trebao bi ih kazniti. Pa on ima tu moć. Zašto je ne upotrijebi? Okretao je glavu lijevo i desno i posvuda primjećivao odbačeno smeće, najlonskih je vrećica bilo na svakom koraku, a kontejneri za smeće prelijevali su svoj smrdljivi sadržaj na asfalt. Milojko, provalnik i lopov probudio se rano usprkos svom običaju spavanja do podneva. Istog je časa pomislio na monolit i iskočio iz zgužvanog kreveta. Istuširao se, uskočio u traperice i plavu maju bez rukava, pa izašao iz stana. Kavu će popiti u lokalu na kraju ulice. Lokal radi čitavu noć i Milojko je često znao svitanje dočekati u njemu. - Gle! - pozdravi ga šankerica, mlada i zgodna djevojka. - Mislim da je ovo prvi put da te vidim po danu. - Daj mi kavu - reče Milojko nemarno. - Jesu li stigle novine? Djevojka mu ih pokaže trzajem glave i Milojko po prvi put primijeti ljepotu bljeska njene plave kose. - Imaš lijepu kosu - izleti mu. - Molim? - Djevojka raširi oči, čitavo joj se zgodno lice pravilnih crta promijenilo. - Čula si - reče Milojko i došeta do stola na kojemu se ležale novine: po navici ih otvori i raširi na stranici crne kronike. - Je li ti to meni udvaraš? - izazivački upita ona: već ima jako dugo da joj zapeo za oko, njegova su joj široka ramena ulijevala povjerenje. Milojko ne odgovori. Zurio je u novine i nije vjerovao svojim očima. Crna je kronika bila prazna. Ne baš sasvim prazna, ali bez zanimljivosti. Članak o starcu koji umro za upravljačem svog automobila. Sedamdeset i sedam godina star. I još jedan o utopljeniku, kojeg su u posljednji čas spasili izvukavši ga na obalu i dajući mu umjetno disanje. Drugo ništa. Ni jedna tučnjava u noćnim satima, ni jedno ubojstvo, pa čak ni jedan jedini saobraćajni udes. Ništa. Kao da su svi građani bili dobri poput malih bubica. Nitko, baš nitko, nije se ogriješio o zakon. Čudo nad čudima. - Ludilo - reče Milojko. - Čitav je svijet šiznuo. - Ti svakako jesi - odbrusi mu djevojka. - Spavao si noću i rano ustao. Što ti se dogodilo? - Ne znam - iskreno odgovori Milojko ne razmišljajući o izgovorenom. - Promjena je na bolje - reče ona posluživši ga kavom: bila je dupla, iako Milojko nije tražio duplu kavu. - Inače u ovo vrijeme tek odlaziš spavati. Pijući kavu brzim gutljajima, Milojko ju je promatrao preko ruba šalice i čudio se, kako to da ranije nije zapazio njeno zgodno lice, vitku figuru i duge noge. - Hoćeš li izaći sa mnom večeras? - upita je ustajući i krećući prema izlazu: vrata su lokala bila širom otvorena i do njih je dopirala buka grada koji se počeo buditi. - Ne znaš mi ni ime - sa dozom gorčine primijeti djevojka - a zoveš me na spoj. - Oprosti - reče Milojko. - Kako ti je ime? - Adriana - iznenađeno odgovori ona. - Pa, razmisli Adriana - reče joj on izlazeći. - Doći ću ovdje u sedam, znam da večeras imaš slobodno. Uvijek imaš slobodno nakon noćne smjene. - Gdje žuriš? - dobaci Adriana za njim. - Idem pogledati monolit. Adriana ostane sama uzbuđeno dišući i gledajući Milivoja kako prelazi ulicu krupnim koracima. Psujući u sebi nesavjesne građane koji tako bezobzirno prljaju vlastiti grad, Gradonačelnik je okretao glavu lijevo i desno i odjednom se ispred njega ukazala velika siva mrlja koja mu je prekrila vjetrobran. Čas kasnije začuje mukli udarac i shvati preneraženo da je nekog udario. Naglo zakoči i nespretno izađe iz automobila. - O, bože! - jekne sebi u bradu, ugledavši krupnog muškarca u trapericama i plavoj majici bez rukava, kako leži na asfaltu. - Uhhhhhh! - jekne muškarac i Gradonačelnik olakšano odahne: barem nije mrtav. Gradonačelnik je iznenađeno gledao kako Milojko nesigurno ustaje i otresa prljavštinu sa traperica. - Kako se osjećate? - upita Gradonačelnik: krajičkom oka ugleda kako usplahirena djevojka trči prema njima. - Jeste li sigurni da možete stajati? - Siguran sam - reče Milojko: još je bio malo zbunjen. - Ništa vam nije slomljeno? - upita Gradonačelnik. - Mislim da nije -odgovori Milojko. - Mislim da sam samo natučem. U tom trenutku dotrči Adriana i uplašeno se zagleda u Milojka, dok su joj se čvrste grudi ubrzano dizale i spuštale, napinjući joj bijelu košulju kratkih rukava. - Nisi povrijeđen? - upita i zagleda se drhtavih usnica u Milojka. - Nisam. - Milojko joj se osmjehne. - Mislim da sam uspio skočiti na haubu i nisam jako udaren. - Siguran si? - Adriana mu stegne mišicu. - Ne izigravaš junaka? Milojko se osmjehne i pogladi joj kosu: želio je to učiniti još od one njegove primjedbe o ljepoti njene kose. - Sve je u redu, mala moja - reče joj nježno i grleći joj ramena. - Sretan sam zbog toga - ubaci se u razgovor Gradonačelnik. - Nemate pojma koliko sretan. - Vjerujem. - Nisam doživio ništa slično, a vozim već trideset godina. Odjednom ste bili na haubi, a da vas ni vidio nisam prije toga. Sigurno ste sasvim dobro? - Jesam. - Milojko klimne, pa doda. - Ne brinite, dobro sam. - Evo vam moja posjetnica - reče Gradonačelnik pružajući mu lijepo graviranu karticu. - Ako ikako mogu pomoći ... - Hvala, gospodine Gradonačelniče. - O, pa vi znate tko sam. - Naravno. - Pa, ako je sve u redu - primijeti Gradonačelnik sa osmjehom prateći poglede ovo dvoje ispred njega - ja idem. I ne zaboravite: ako vam bilo što zatreba, molim, kontaktirajte me. - Hvala, gospodine Gradonačelniče - reče učtivo Milojko. - Hoću, neću zaboraviti. - Želim vam prijatan dan - reče Gradonačelnik ulazeći ponovo u kola. - I mi vama - reče Milojko, a Adriani zbog riječce "mi", grunu suze na oči. - Vratimo se u lokal - reče mu. - Očistiti ću te i popiti ćemo nešto. Žestoko. Sam bog zna da mi je potrebno. Milojko klimne: vrlo je rijetko pio, ali sad će mu prijati čašica. Obgrlivši djevojčina ramena i osjećajući njenu svilenkastu kosu na goloj podlaktici, povede djevojku prema lokalu iz kojeg su prije nekoliko minuta izašli. Ali je sad sve bilo drugačije. Devet Gradonačelnik nije mogao vjerovati u istinitost događanja, ali događaj jest bio stvaran, odvijao se upravo sad i čak što više, Gradonačelnik je bio jedan od aktera. - Kakve su to nebuloze? - upita po treći put vojnika koji mu se ispriječio na putu i ne pušta ga proći automobilom prema Vijećnici. - Naređenje, gospodine - monotono ponovi vojnik: bilo mu je silno dosadno, ništa se nije događalo i ovo je sad dobro došlo, pomoglo mu je preživjeti monotoniju straže. - Nitko nema pristup u ulicu u kojoj se nalazi monolit. - Ali ja sam Gradonačelnik i ured mi se nalazi u Vijećnici, a Vijećnica je upravo u ovoj ulici! - Gradonačelnik pruži ruku iz automobila i upre prstom u ulicu. - Razumiješ? - Razumijem. - Ali me svejedno nećeš propustiti? - Neću, gospodine - odgovori vojnik i osmjehne se. - General Jaki bi mi otkinuo glavu, kad bih to učinio. - Pozovi mi generala! - naredi Gradonačelnik i izađe iz kola. - Odmah! Sad! Reci mu da je pored tebe Gradonačelnik. Vojnik klimne i da znak drugom vojniku. Ovaj izvadi voki-toki i nešto reče. Pažljivo je slušao, a onda priđe Gradonačelniku i onom prvom vojniku. - General je dozvolio prolaz - reče gledajući u Gradonačelnika. - Ali bez automobila. Žao mi je, gospodine. Morati će te se prošetati. Gradonačelnik uzdahne, pa otvori vrata automobila i počne se izvlačiti, polako i mukotrpno. Smetao mu je poveći trbuh i Gradonačelnik po tko zna koji put pomisli kako mora već jednom otpočeti sa dijetom. - Kola će vas čekati na ovom istom mjestu, gospodine - reče mu vojnik. - Ne brinite za njih. - Ne brinem - reče Gradonačelnik: nije se ljutio, jer dečko je samo obavljao svoju dužnost. Prošavši pravu barikadu od bodljikave žice i praćen sumnjičavim pogledima vojnika oko nje, Gradonačelnik izbije na glavnu gradsku šetnicu i počne brzo koračati prema Vijećnici udaljenoj oko stotinu metara. Monolit je blistao u daljini pod prvim zrakama izlazećeg sunca. Na polovici te razdaljine ugleda visokog časnika i odmah shvati kako gleda u generala. Glavnog u ovoj operaciji, koju su započeli bez konzultacije sa njime, Gradonačelnikom ovog grada. I to ga je više žalostilo nego ljutilo. Trebali su pokazati malo više povjerenja prema njemu. Ali kad nisu, nije ni važno. - Gradonačelniče, oprostite na uznemiravanju - reče mu general Jaki - ali tako mora biti. - Baš i ne mora na ovaj način – ne odoli Gradonačelnik da ne prigovori ponašanju generalove male vojske. - Nažalost, ne vidim drugog načina - odreže general odbijajući dim: Gradonačelnik gadljivo otpuhne, a general Jaki upita pokazujući na cigaretu: - Smeta vam? Gradonačelnik samo klimne. General se nasmije i povuče još nekoliko požudnih dimova, brzo i duboko ih uvlačeći u pluća, pa opušak odbaci i zgnječi ga petom čizme. - Eto - reče. - Sa tim je gotovo. - Trebali ste me obavijestiti - sa tonom blagog predbacivanja reče Gradonačelnik. - Upali ste u grad i ponašate se kao da je ratno stanje. - Zar nije? - upita general Jaki podsmješljivo. - Naravno da nije! - zgrane se Gradonačelnik. - Pobogu, generale, o čemu vi to govorite? - Smirite se - naredi general. - Jeste li za kavu? Čeka nas naporan dan. A kava pomaže. - Jesam, hvala. - Donesi dvije kave - naredi general vojniku koji je stajao pored džipa i vojnik salutira i uputi se prema šatoru kojeg su podigli. - Nisam zaboravio na svoje pitanje - reče Gradonačelnik. - A vi? - Što znate o monolitu? - umjesto odgovora upita general Jaki vadeći slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu. - Što bih mogao znati? - Odakle dolazi? - Kako to znati? - Tko ga je poslao? - Ma čujte, generale ... - Ne! - umalo što ne vikne general Jaki i uperi prstom u monolit udaljen oko pedeset metara. - Vi čujte! Pojavio se ni otkud. Odjednom se stvorio ovdje, tvrdite. - Tako je! -potvrdi Gradonačelnik. - Možda vi vjerujete u bajke - odreže general - a li ja ne vjerujem. Netko ga je postavio ovdje. Tko? Zašto? U koju svrhu? Što očekuju od njega? Djeluje? Ako djeluje, kako djeluje? Koliko će djelovati? Kakve će posljedice djelovanje monolita biti? Sve su to pitanja, a ima ih još, vjerujte mi, koja ostaju bez odgovora. Ne volim pitanja bez odgovora. Razumijete? Gradonačelnik klimne. Vojnik s kavom se vraćao prema njima, a osmjeh mu titrao na mršavom licu. U šatoru se i sam okrijepio vrućom i crnom tekućinom i osjećao se mnogo bolje. - Pa dobro - miroljubivo reče Gradonačelnik. - Ne vjerujete u bajke. Ne vjerujete monolitu, da tako rečem. Pa što onda mislite poduzeti? Ne možete ga dovijeka čuvati! Držati ga u okruženju i blokirati mi gradsku šetnicu. Građani će se pobuniti. Pomaknuti se ne može. Ili vi mislite da ga možete pomaknuti? - Mislim da možemo - reče general, a nadmoćan mu osmjeh zatitrao u kutu usta: zapalio je cigaretu i odbijao dim za dimom. - Kako? - Tenkom. - Kako??? - Tenkom - ponovi general i potapša uzrujanog Gradonačelnika. - Ne brinite ništa, samo će jedan tenk stići ovdje - general pogleda na sat - točno dva sata. - Mislim da niste normalni - uzrujano reče Gradonačelnik. - Kako to zamišljate? Tenk u strogom centru grada! Uništiti će ulicu. I što onda, ako vam ne uspije naum? Ako ni tenk ne može pomaknuti monolit? - Imamo tenk, je li tako? - sretno se osmjehujući reče general i srne malo vrele tekućine. - Ukoliko ga ne uspijemo pomaknuti, raznijeti ćemo prokleti monolit! Gradonačelnik zine i zaboravi zatvoriti usta. Kakvo jutro! Prvo se neobično rano probudio, pa shvatio da mu je grad prljav, umalo ubio onog jadnog zaljubljenog mladog muškarca i sad još ovaj luđak general koji kao da je iskočio iz nekog filma. Što se još može dogoditi? - Pa vi niste normalni - reče kad je šok prošao. - Pripazite na svoje riječi, Gradonačelniče - opomene ga general Jaki. - Ovaj vam put opraštam, ali ... Uzalud je Gradonačelnik čekao da general završi rečenicu. General ga je samo bijesno i zlobno gledao i puhao mu dim cigarete pravo u lice. I bilo je više nego očito, kako to čini namjerno, izazivački. - Mogu li sad u svoj ured? - kruto upita Gradonačelnik. - Možete. - Hoćete li pustiti i moje ljude kad počnu dolaziti? - Ovisi - neodređeno reče general. Gradonačelnik klimne. Nema smisla više raspravljati. Umornim korakom krene prema zgradi Vijećnice. U svom će uredu razmisliti. I odlučiti što i kako dalje. Ako se može dalje. Deset Gradonačelnik nije želio gubiti dragocjeno vrijeme. Istog časa, kad je stupio u svoj ured, priđe telefonu, podigne slušalicu i nazove Glavni grad. - Hitno moram razgovarati s predsjednikom Vlade! - oštro reče bez ikakvog uvoda. Zatim je malo slušao sugovornika i klimao potvrdno, kao da ga sugovornik može vidjeti. - U redu, razumio sam - reče zatim i nervozno se ogleda, kao da sumnja kako ga netko promatra. - Obećajte mi, da će te obavijestiti predsjednika Vlade istog časa kad ovaj stigne. Opet je malo slušao objašnjenja i uvjeravanja kako će sigurno što prije proslijediti njegovu poruku. Nije previše vjerovao. Njegov Grad nije bio poznat po slijeđenju političke stranke kojoj je pripadao predsjednik Vlade i bila je javna tajna, da se razvoj Grada zbog toga kažnjava: zanemaruju se vitalne prometnice, mnogo se slabije gradi nego u Glavnom gradu, a bilo je još toga za nabrajanje. Nervozno očekujući poziv, Gradonačelnik priđe prozoru i pogleda dole na monolit, na džip pored kojeg je stajao general Jaki sa neizbježnom cigaretom u ustima. Prezirao je tog čovjeka. Samo silu poznaje. Ništa više. A to je uvijek najgora mogućnost. Današnja politika ... a da odstupi? Da pljune na političku karijeru i vrati se u miran građanski život? I da svaki vikend provede sa ženom i djecom? Koja više i nisu djeca ... i Gradonačelnik odjednom shvati da su mu djeca postala mladi ljudi, nepoznati ljudi, u čijem odrastanju nije suviše učestvovao. Zbog njegove političke ambicije. Kojoj je sve žrtvovao. I bi mu neizmjerno žao zbog toga. Telefon zazvoni. Gradonačelnik se naglo okrene i u dva skoka približi telefonu i zgrabi ga munjevito. - Halo? - reče užurbano. - Samo tren - začuje dobro mu poznati mladenački ženski glas. - Sad ću vas spojiti sa predsjednikom Vlade. - Što se događa, Gradonačelniče? - začuje pitanje predsjednika Vlade kojim je odmah prešao na stvar, bez suvišnih riječi. - Poslali ste mi kompletnog luđaka, a ne čovjeka koji može riješiti stvar - zalaje Gradonačelnik: odjednom ga više nije bilo briga ni za karijeru, ni za bilo što drugo, osim za sigurnost svoga Grada i njegovih ljudi. - Polako! - zapovijedi predsjednik Vlade. - Govorite o generalu Jakom? - O kome drugom? - bijesno odvrati Gradonačelnik. - Njega ste poslali u moj Grad, zar ne? - Gradonačelniče, smirite se! - naredi predsjednik Vlade. - Kako to razgovarate sa mnom? - Onako kako zaslužujete! - drekne Gradonačelnik. - Šaljete mi kompletnog idiota da pucnjavom riješi problem. Čuvši riječ "pucnjava", predsjednik Vlade se zagrcne, što Gradonačelnik sasvim dobro začuje. - O kakvoj pucnjavi govorite? – upita napetim glasom: oči svijeta su uprte u zemlju, a sad se spominje pucnjava. - Želi pucati u monolit - reče oštro, ali više ne podižući glas, Gradonačelnik. - Tenkom. - Kakvim tenkom? Nisam naredio da konvoj prati nikakav tenk. - Ludi general je naredio - reče Gradonačelnik. - Valjda poznaje drugog ludog generala, koji mu spremno izlazi u susret. - Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade.- Pripazite se! Kako se to izražavate o najvišim časnicima naše vojske? Pripazite! - Mnogo bi bolje bilo - odječe Gradonačelnik - kad bi ti vrli vojnici pripazili na svoje ponašanje. - Ma što je s vama? Nikad niste ovako govorili. Jest, imali smo nesuglasica, ali razgovarali smo uvijek uljudno. Što je to s vama? - Ne volim zveckanje oružjem! - odgovori Gradonačelnik bijesno. - I bude li ova budala pucala tenkom, osobno ću ga tresnuti u uobraženu njušku. - Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade. – Dosta je razgovora u ovom neprimjernom tonu. Pozovite generala Jakog na telefon. Čekam. Gradonačelnik se vučje isceri: postigao je što je htio! Priđe prozoru i širom ga otvori u namjeri da pozove generala, ali generala nije bilo, a nije bilo ni džipa. Samo se poveći šator vidio i naravno, vojnici. Gradonačelnik se opasno nagne kroz prozor i poviče: - Vojniče! Vojniče! Jedan od desetine vojnika koju su besposleno stajali na šetnici, podigne pogled i zatim priđe bliže i stane ispod prozora. - Izvolite, gospodine. - Zovi mi generala Jakog! - Ne mogu, gospodine. - Što? - zgrane se Gradonačelnik: zar će sve biti uzalud? - Zašto ne možeš? - Otišao je džipom u susret tenku - odgovori vojnik. Gradonačelnik glasno upotrijebi ružnu riječ koju već jako dugo nije upotrijebio. - Nemoguće je dozvati generala - ljutito reče u aparat. - Otišao je džipom u susret tenku. - Shvatio sam to po vašoj psovci! Smirite se - ponovi po tko zna koji put predsjednik Vlade. - Kad se general Jaki vrati, javite mi se obojica. Prije svake akcije! I to je naređenje! Jeste li razumjeli? - Jesam - reče Gradonačelnik. - Ako onaj ... - Nemojte, Gradonačelniče! - prekine ga predsjednik Vlade. - Postupite točno kako sam rekao i ništa više. Veza se prekine. Gradonačelnik umornim pokretom odloži telefon, pa se vrati prozoru kojeg je zaboravio zatvoriti. Nesnosna je vrućina prodirala u njegov inače uvijek prijatno rashlađeni ured. Gradonačelnik zatvori prozor gledajući neprestano monolit kako mirno i neumoljivo strši prema plavom nebu, a u njegovoj pristojnoj udaljenosti, šeću besposleni vojnici sa oružjem u rukama. Jedanaest Vrijeme je sporo odmicalo i postajalo je sve toplije i toplije. Što nije sprečavalo ljude da se okupljaju oko svoje drage šetnice i protestiraju zbog zabrane prilaza. Vijest da su vojnici zapriječili prolaz do šetnice, a sve zbog neobjašnjive prisutnosti monolita, brzinom munje se raširila Gradom. I ljudi su počeli rogoboriti. Prilazeći centru, Vijećnici, monolitu, udruživali su se u male i glasne grupice. Povici protesta odjekivali su između zgrada, ali u glasovima nije bilo mržnje, samo povrijeđenosti. Jer to je njihov grad, njihov monolit. A vojnici im ne dozvoljavaju prilaz. Zašto? Ljudi su se spontano okupljali pored stražarskih punktova koje su čuvali nervozni vojnici. - Samo mirno, momci - govorio im je poručnik tihim i ujednačenim glasom, ne odajući emocije. - Ne gubite živce. Neka galame. Neka viču koliko ih je volja. Ne reagirajte. Vojnici su čvrsto stiskali svoja oružja i nepovjerljivo dobacivali poglede jedan drugom. Što učiniti, ako ljudi krenu prema njima, na njih, na stražarske punktove? Pucati? Ali ti ljudi nisu neprijatelji. Nisu čak ni naoružani. Škakljiva situacija. Na vojničkim se licima nisu mogla pročitati ta pitanja. Odlučno i mrko uzvraćali su pogled i nisu ga nikad sklanjali u stranu, niti obarali. Znali su da bi to bila greška. A građana koji su protestirali zbog zabrane kretanja njihovom omiljenom šetnicom, bilo je sve više. Svi su nešto imali za reći, ali nitko, baš nitko nije nasilno reagirao. Gradonačelnik je čitavu gužvu promatrao sa balkona. Jednim se dijelom uma radujući prizoru. Onaj racionalni dio u njemu, duboko je žalio čitavu nametnutu im situaciju. Ni sanjao nije da će svoj Grad, svoje građane i birače, morati štiti od vojske. Pažljivo i sa zrncem straha u sebi, promatrao je vojnike i nadao se da su dovoljno čvrsti, dovoljno bistri, dovoljno stabilni. Jer, ako nisu i ako samo jedan među njima učini glupost i opali iz puške ... pa, bolje je o tome ni razmišljati. Mogao bi mislima prizvati ono čega se boji. Prokleti general Jaki! Nestao je u pravi čas. Sigurno je naslutio reakciju građana i zbog toga i otišao u susret tenku koji treba stići svakog časa. Gradonačelnik se strese kao da ga je pomilovao iznenadni nalet ledenog vjetra. Okrene se i napusti balkon. Spustiti će se dole, na šetnicu. Obići će vojničke punktove, razgovarati sa građanima, pokušati držati situaciju pod kontrolom. Konačno, to mu je i dužnost, zar ne? Dužnost koju sa sve manje radosti obavlja. Dosta mu je svega. Silno želi sve napustiti, isploviti svojim malim brodićem i ljuljuškajući se na plavim valovima bezbrižno pecati. Milivoj, zvani Milojko, odjednom osjeti kako mora otići do centra grada i pridružiti se ostalima u negodovanju zbog zabrane pristupa monolitu. Nije znao zašto osjeća tako silnu potrebu i čudio se tom osjećaju. Njegov blagi dio prirode, želio je ostati s Adrianom. Upravo je predavala dužnost i uskoro će biti slobodna. Očekuje od njega da ostane sa njom, znao je to. Jer dobro se i sa puno pažnje pobrinula o njemu nakon sretne-nesreće, da se tako izrazi, i više nije skrivala osjećaje koje je gajila prema njemu, Milojku. Nije ni on. Neprestano su se gledali i osmjehivali jedno drugome. - Gotova sam - reče mu Adriana: odjednom je stajala pored njega, svježa i nasmijana, kao da iza nje nije neprospavana noć provedena na nogama. - Idemo. - Ja bih išao do monolita - bubne Milojko. - Nekako sam to i očekivala - reče ona. - Idem sa tobom. Više te ne puštam od sebe. Milojko se osmjehne, obgrli joj gola ramena, pa priljubljeni jedno uz drugo, laganim koracima krenu prema centru grada, prema monolitu koji ih je zvao. Gradonačelnik je obilazio punktove koje su čuvali vojnici i razgovarao sa građanima. Smirivao ih je, dok iznenađeno ne primijeti kako im nikakvo smirivanje nije ni potrebno. Svi su bili mirni, ako se ne računaju uzvici razočarenja zbog zabrane prolaza popularnom šetnicom. U glasovima građana nije bilo bijesa ni mržnje, samo blagog žaljenja, mlakog, gotovo nikakvog protesta zbog nepoštivanja osnovnog ljudskog prava, slobode kretanja. "Monolit! To je monolit", mislio je Gradonačelnik bacajući ohrabrujuće poglede na građane. "Monolit je nekako utjecao na nas i postali smo mekši, obazriviji. I čini mi se, bolji ljudi. Je li to moguće? Ali nema drugog razloga. Ništa se drugo neobično nije dogodilo. Osim što se monolit stvorio ovdje. Sve je ostalo isto kao i prije što je bilo". Pitao se, naziru li i ostali tu čudesnu istinu? I tražio je odgovor na ljudskim licima koji nije dolazio. Pogledavao je građane kojih je bilo sve više i krišom bacao pogled na sat. Gdje je, do vraga, general Jaki? Zašto ne dolazi? Što ga je zadržalo? Dvanaest Zavladala je gotovo savršena tišina, tišina koja je odavala nevjericu, da bi se odmah zatim podigla silna galama koja zaplovi iznad mnoštva, probije stakleni zid iza kojeg je u rashlađenom uredu napetu čekao Gradonačelnik i dopre do njega. Odmah je shvatio što se događa. General je stigao. Konačno. Gradonačelnik nije znao da li se raduje toj činjenici ili ga ljuti. Oklijevajući, bacio je neodlučan pogled na telefon, ali odmah zatim odmahne glavom i izjuri iz ureda. Mora prvo do mahnitog generala. Mora ga zaustaviti. To je najvažnije. Gotovo zatetura pod udarom vrućine koja ga dočeka kad je istrčao iz zgrade Vijećnice. Oklijevajući pogleda lijevo i desno, pa jurne desno. Sa te je strane dopirala gromoglasna buka. Ljudi su galamili, njihovi su glasovi odavali povrijeđenost, ljutnju, nekako blagu ljutnju, nedoživljenu do sad. Učinilo mu se, kako sa te strane dopire i buka tenka. I taj je zvuk prevagnuo: mora spriječiti ulazak tenka na glavnu gradsku šetnicu. Vojnici mu se osmjehnu kao starom znancu. Nije obratio pažnju na njih. Buka, za koju je pravilno ocijenio da je stvara tenk, postala je glasnija i Gradonačelnik ugleda prvo džip i u džipu stoji generala Jakog kako uspravno stoji i rukom naređuje svjetini da se skloni. - Luđak! - promrmlja Gradonačelnik sebi u bradu. - Prava slika prokletog luđaka! Neki su ga vojnici čuli i zabrinuto se zagledali u njega. Nije ga bilo briga. Odlučnim korakom krene prema džipu ispred kojeg se razmicalo more ljudi koji su se tiskali nastojeći ugledati monolit. - Mjesta, ljudi - zamoli Gradonačelnik. - Pustite me proći! Moram razgovarati s generalom. Svjetina se pred njim rastvori poput Crvenog mora ispred Mojsija. Gradonačelnik potrči, želeći što prije zaustaviti nadirući tenk. - Stoooooj! - zaviče što je jače mogao i stane raširenih nogu i raširenih ruku točno na put dolazećem džipu. - Stooooooooj!!! Sasvim je jasno vidio zapanjenost na licu generala Jakog, zatim je zapanjenost nestala i pojavilo se čuđenje. Odmah zatim bijes. Generalovo se lice smrklo poput neba prije oluje, a tanke mu se usnice spojile u jednu tanku neprobojnu crtu. Mačjim skokom iskoči iz džipa i stane ispred Gradonačelnika. - Gradonačelniče! - drekne. - Što sad izvodite? Mičite se! - Ne! - uzvikne Gradonačelnik. - Vaš tenk neće na moju šetnicu. Izvolite za mnom, sami. - Gdje? - zapanjeno upita general Jaki. - Da se javite predsjedniku Vlade - sa uživanjem reče Gradonačelnik: primijetio je kako okupljeni ljudi sa nadom i napeto osluškuju njihov razgovor. - Kakve su to igre? - bijesno upita general. - Nisu igre - reče Gradonačelnik. - Nazvao sam Glavni grad i razgovarao sa predsjednikom Vlade. Požalio sam se na vaše ponašanje. - Poža ... - zamuca general Jaki u nevjerici, a lice mu zatamni crvenilo. - Vi ste, štooooo? - Požalio sam se na vaše ponašanje - sa uživanjem ponovi Gradonačelnik - i predsjednik je Vlade naredio da mu se javite istog trena kad stignete. - Lažete! - tresne general Jaki. - Jednim se telefonskim pozivom možete uvjeriti govorim li istinu ili lažem - dostojanstveno reče Gradonačelnik: mora ovog divljaka dovući u Vijećnicu. - To su neke vaše igre - odsječe general Jaki. - Ne vjerujem vam ni riječ! - Rekao sam ... - Ne tiče me se! - zaviče general, pa se okrene prema vojnicima i naredi: - Očistite put da tenk može proći. Budete li morali upotrijebiti silu, ne oklijevajte! Mladi su ga vojnici gledali uzbuđenim pogledom. I većina ih se silno željela ovog trenutka naći na bilo kojem drugom mjestu. - Što čekate? - zalaje general. - Jeste li gluhi? Naprijed! Izvršite naređenje! Vojnici sa puškama u rukama počnu u početku nevoljko odguravati ljude. Masa je rogoborila, tiskala se i ljuljala, a vojnici postajali sve odlučniji sve namrgođeniji. - Generale! - poviče Gradonačelnik. - Ovo je nečuveno. Pa ovo je pobuna! - Što vi znate o pobuni? - posprdno upita general Jaki. - Imam jasna naređenja i namjeravam ih izvršiti. - Predsjednik Vlade ... - pokuša ponovo Gradonačelnik. - Vozi! - zagrmi general. Prvo krene džip u kojeg general Jaki uskoči i mahne rukom zapovjednički prema tenku. Moćne se gusjenice pokrenu i tenk se polako i uz štropot zakotrlja prema Vijećnici. Nitko nije više galamio, svi su mirno stajali i zapanjeno gledali očekujući daljnji razvoj događaju. Tenk, predvođen generalovim džipom, zaustavi se tik ispred monolita i tenkist promoli glavu na sunce. - Što zapovijedate, gospodine generale? - upita. - Odgurni prokletinju! - naredi general. - Pregazi ga! Tenkist klimne i čas kasnije nestane u utrobi čelične grdosije koja je bučila i iskašljavala smrdljive pare. Tenk se polako i oprezno približi monolitu, kupola mu počne pomicati se, okretati, cijev se pomakne u stranu. Sad je čelo tenka bilo sasvim slobodno i ono se priljubi uz monolit, a motor tenka divlje-bolno, poput ranjene zvijeri, zaurla. Urlik je trajao i trajao i trajao. Zatim gromoglasni motor utihne, kupola se otvori i tenkist ponovo proviri u sunčano jutro. - Gospodine generale! - vikne zaprepašteno. - Ne ide! Mora da su mu temelji đavolski duboki. - Jesi li siguran? - upita general. - Sasvim siguran, gospodine generale. - Pucaj u njega! - Molim, gospodine generale? - Jesi li skroz poludio? - zaviče Gradonačelnik, pa vikne tenkistu: - Ne slušaj ga! Ne pucaj! - Pucaj u gada! Odmah! Sad! Pucaj! - Na zapovijed! Tenkist ponovo nestane i odmah zatim prijeteća se cijev počne pomicati prema monolitu. Kad je cijev gotovo bila točno uperena u monolit, vrući zrak oko svih prisutnih odjednom postane još topliji, upravo žareći, sve je zatitralo, činilo se da se i zgrade pomiču. Sve, baš sve drhtalo je u silnoj vrućini nekoliko trenutaka. Onda je prestalo. Zrak se smirio, postao tih i osjetno hladniji. I monolita više nije bilo. Uzdah koji je govorio o dubokoj žalosti, ote se iz grla svih prisutnih i vine prema vrućem nebu na kojemu su se iznenada pojavili prvi prijeteći oblaci nakon mnogo vrućih dana. Epilog - Sretnik si ti, znaš li to? - upita bivši Gradonačelnik. - Znam, gospodine - učtivo odgovori Milivoj, zvan Milojko i osmjehne se svojoj supruzi: upravo su se vjenčali, a bivši Gradonačelnik mu bio kum i pijuckali su na svadbenom prijemu okruženi bučnom gomilom, u kutu, u kojemu je vladao relativni mir. - Doznao sam čime si se bavio ranije i nije me briga - nastavi bivši Gradonačelnik. - Doznali ste? I svejedno ste mi našli posao? I pristali biti kum? - Zaslužuješ to. Sasvim si nova, da tako kažem, druga osoba. Što te natjeralo na promjenu? - Zvučati će glupo, ali uvjeren sam da sam se promijenio onog trenutka, kad sam prišao monolitu. - Ne zvuči glupo - promrmlja bivši Gradonačelnik i prisjeti se kako je i sa njim životna mu promjena počela u tom trenutku, promjena koja ga je natjerala dati ostavku, posvetiti se obitelji, uživati u mirnom životu. Nikad više nije želio imati posla sa osobama poput generala Jakog. - Misliš li, da je monolit još na neke utjecao? - Uvjeren sam u to. - I ja sam. Obojica pomisle na onaj jedan jedini dan u povijesti Grada, kad se ni jedan jedini zločin nije dogodio. Čak ni saobraćajnih nesreća nije bilo. Ni tučnjava. Ničeg. Samo ljubaznih građana. Koji su pristojno hodali gradom obavljajući svakidašnje poslove. - Ako je to monolit učinio - primijeti bivši Gradonačelnik - trebalo bi ih postaviti u svaki grad po jednog. - A tko da ih postavi? - upita Milojko osmjehujući se i domahujući Adriani: znak da će joj se uskoro pridružiti. - I konačno, tko je onog našeg postavio? - To je sasvim nevažno - zamišljeno odgovori bivši gradonačelnik. - Znaš li što je samo važno u čitavoj ovoj priči? - Što gospodine? - To, da ipak možemo biti dobri ljudi, dobri i ljubazni susjedi, da ne moramo biti vukovi jedni drugima. Samo je to važno. Ali, koliko nas je to shvatilo? - Ne bih rekao da nas ima mnogo - reče Milojko. - Pa, i mi smo dovoljni, zar ne? - upita bivši Gradonačelnik ne očekujući odgovor. - Ja sam zadovoljan. A kako gutaš pogledom svoju Adrianu, primjećujem da si i ti. Idi, dosta si izgubio vremena sa mnom. Milojko se osmjehne, odloži čašu i krene prema Adriani, prema novom životu, zatvarajući čvrsto i neopozivo vrata prošlosti. KRAJ |
- 10:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Globalno zatopljenje John Zerzan Primitivci budućnosti Vrijeme tuge Vrijeme ... Protiv tehnologije Katastrofa postmodernizma  ATEIZAM je pozitivna i oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila. SETI Studeni 2011 (2) Rujan 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Siječanj 2011 (1) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (11) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||